Abortus ne osnažuje žene – znam to, jer sam ga i sama uradila

Abortus ne osnažuje žene – znam to, jer sam ga i sama uradila

Govore nam da abortus osnažuje žene – ako je zaista tako, onda nakon te odluke ne bi trebalo da do kraja života osećamo bol i kajanje. Abortus ne osnažuje žene. To vam neće unaprediti život.

Znam to jer sam i sama uradila abortus.

Unutar osnovnog feminističkog pokreta i u abortivnoj industriji, ženama se nameće abortus kao rešenje koje ne ostavlja posledice. Ženama u kriznoj trudnoći često se ne nudi informisanje ili savetovanje o izborima koji ne uključuju abortus. Još je zabrinjavajuće što svi pokušaji da se „destigmatizuje” abortus često podrazumevaju da mi, žene, grešimo ako nakon abortusa osećamo žaljenje, kajanje ili duševni bol. Organizacije poput „1 u 3” (tj. „svaka treća”, misli se na podatak da svaka treća žena bar jednom u životu abortira) (1 in 3) i „Oglasi svoj abortus” (Shout Your Abortion) govore ženama da je abortus normalna stvar i da su kajanje ili tuga koju osećamo sasvim neosnovani.

Jedan pokret koji se širi studentskim kampusima tvrdi da je abortus pozitivan za žene. Ove godine je u deset kampusa na koledžima u pet država gostovalo udruženje „URGE”, tj. Unite for Reproductive Gender Equity (Zajedno za reproduktivnu rodnu jednakost) povodom turneje #PozitivnaNaAbortus (#AbortionPositive). „Umetnost” predstavljena studentima na Univerzitetu u Severnom Teksasu obuhvatala je i slogane ko što je ovaj: „Imam 99 problema, ali trudnoća nije jedan od njih!”

Kada je to parola „život za život” postala osnažujući, „pozitivni” pogled na svet? Pa ipak, ovakvo izvrtanje onoga što je ispravno i pogrešno dovoljno je da promeni nečije mišljenje, iako je to u suprotnosti s našim ljudskim nagonima.

Ženski mozak ustrojen je tako da u telu žene odgaji novi život. Zaljubila sam se onog trenutka kada sam zatrudnela. Kako se lučenje hormona menja tokom trudnoće, naše telo se fizički, psihički i emocionalno priprema za majčinstvo.

Kada žena počne da razmišlja o abortusu, mora da negira procese koji su prirodno pokrenuti u njenom telu. Upravo je to trenutak kada negiranje počinje – negiranje detetovog života, negiranje činjenice da je on ili ona zaista nevino ljudsko biće koje zavisi od nas.

Negiranje se nastavlja i nakon abortusa. Žena negira tugu jer ne želi da prizna sebi da je jedan život uistinu nestao. Postabortivne žene zakopavaju te misli čime god mogu. Podaci o ženama koje su uradile abortus ukazuju da nakon prekida trudnoće dolazi do korišćenja narkotika, depresije, samoubistva i mnoštva drugih problema.

Uobičajeno je da postabortivne žene zaćute pred naletom jakih emocija ili da trivijalnostima zatrpavaju bol, što se delom može pripisati i marketinškim kampanjama koje su i te kako dobro sponzorisane, poput kampanje #PozitivnaNaAbortus.

Sećam se kako su me medicinske sestre ohrabrivale govoreći mi: „Biće gotovo za 10 minuta” i „Ovo neće uticati na mogućnost da kasnije rodiš”. Sećam se kako sam sebi govorila: „Sad mogu da budem uspešna žena. Sad mogu da završim koledž. Sad neću nositi teret još jednog života o kom treba da se staram.”

Dugo sam se pokušavala da se borim sa osećanjima upravo ponavljajući sebi te isprane fraze.

Naterala bih se da prestanem da plačem čim bi mi se javila sećanja na taj dan i ponavljala bih sebi da to nije razlog za suze, da mi je bolje ovako. Međutim, nisam to mogla dugo prikrivati. Imala sam kratak fitilj i brzo bih planula, a potom se još brže razbesnela. Sećam se da sam jednog vikenda imala nekoliko napada panike jer nijedna drugarica nije mogla da izađe sa mnom u noćni provod u Dalasu da se zajedno napijemo. Nisam mogla da podnesem da budem sama – tada bih imala vremena da razmišljam, da osećam i da se sećam.

Kada sam prvi put potražila pomoć psihologa, to mi nije pomoglo u meri u kojoj je moglo jer se nijednom nismo dotakli toga da je abortus zapravo uzrok moje anksioznosti, besa i depresije. Pa ipak postabortivni sindrom, baš kao i posttraumatski stresni poremećaj, čest je problem kod žena koje su prekinule trudnoću.

U bilo kom trenutku mogla su mi se javiti snažna, živa sećanja na onaj dan kada sam abortirala. Ponavljala su mi se u glavi iznova i iznova, i to godinama. Čak i danas, šest godina kasnije, znam koje su boje bile tapete u klinici, stolice, pa čak i uniforma medicinskih sestara.

Prošle godine sam osetila blagodat isceljenja od posledica abortusa, pruženog uz puno ljubavi i saosećanja. Mislim da je 12 nedelja postabortivnog isceljenja bilo najteži period koji sam doživela za 27 godina života. Međutim, u poređenju s čitavim životnim vekom potisnutog bola i tuge, uvek bih pre izabrala da opet prođem kroz to, čak i više puta.

Naučila sam da je normalno osećati snažan bol posle abortusa i da je normalno kajati se. Naučila sam i da postoji nada nakon kajanja – da se s druge strane bola nalazi ljubav.

Imam pitanje za sve one koji žele da negiraju bol i traumu žena koje su abortirale: zašto je prihvatljivo da žena tuguje nakon spontanog pobačaja, ali ne i nakon abortusa? Zar iskonska tuga zbog gubitka deteta ne bi trebalo da bude još razornija u slučajevima kada je i sama žena saučestvovala u gubitku deteta? Činjenice svakako govore u prilog tome da mnoge žene osećaju nepodnošljivu tugu nakon abortusa. Ako abortus zaista nema nikakvih psiholoških posledica, zašto se nakon abortusa stopa samoubistava kod žena povećava?

Čak i nakon što sam pre više od godinu dana prošla kroz proces postabortivnog oporavka, i dalje se borim s demonima krivice i svakodnevno žalim što sam to uradila. No i pored toga, program postabortivnog oporavka zaista mi je pomogao da se promenim nabolje – pronašla sam mir i sposobnost da se opet iskreno radujem.

Ženama koje su abortirale poručujem sledeće: ne podležite pritisku da svoj abortus morate da doživljavate kao nešto pozitivno i dobro. Postoji mnogo ljudi koji će saslušati vašu priču. Postoji mnogo ljudi kojima možete ispričati o svom bolu. Pustite ih u svoj život i dozvolite im da vam pomognu.

 

Autor: Eli Baulin

Prevod za pravoslavniroditelj.org: Marija Stajić

Izvor: Abortion is not empowering – I know, because I had one

 

 

Ukoliko ste trudni i u dilemi ste da li da zadržite bebu, nudimo Vam mogućnost da porazgovarate sa psihologom – bilo uživo u savetovalištu u Beogradu, bilo preko Skajpa.

Ne ustručavajte se da zatražite psihološki razgovor – niko Vas neće pritiskati, osuđivati niti ubeđivati.

Jednostavno ćete dobiti priliku da Vas neko pažljivo i bez osuđivanja sasluša, kao i priliku da sa nekim podelite svoja osećanja i razmišljanja u ovako osetljivoj situaciji u kojoj ste se našli.

Za detaljnije informacije posetite sajt Pravoslavno-psihološkog savetovališta „Ima nade“:

Imanade.org

Ne brinite za novac – ukoliko niste  u mogućnosti da platite, razgovor će za Vas biti besplatan.

Savetovalište „Ima nade” nudi mogućnost besplatnog razgovora samo i isključivo osobama koje su trudne i premišljaju se da li da zadrže bebu, tako da je to potrebno navesti u pismu preko kontakt stranice na OVOM LINKU.

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.