Aleksina priča o abortusu: Dok se ne sretnemo ponovo

Aleksina priča o abortusu: Dok se ne sretnemo ponovo

Zaista je neverovatno koliko svi koji zagovaraju abortus tvrde da „podržavaju” žene kada kažemo da razmišljamo da to uradimo. Međutim, kada sam nakon abortusa patila od stvarnog „gubitka” koji dolazi s takvim izborom, nije bilo nikakve podrške! Bila sam sama sa svojim izborom. Borila sam se sa samoubilačkim pomislima, depresijom, udaljila sam se od dece i počela samu sebe da prezirem.

Trebalo je da me taj izbor oslobodi problema, da mi da vremena da sredim život… Koji život? Kada sam shvatila da u meni više nije bilo deteta koje raste, nisam mogla da se nosim sa odlukom koju sam donela.

Abortirala sam jer sam zatrudnela iako sam koristila „zaštitu”. Bila sam samohrana majka s dva sina i bilo mi je samo 27 godina; uspaničila sam se kada sam saznala da sam opet trudna. Bila sam na koledžu i radila noćnu smenu da bih mogla da izdržavam dvoje dece. Jedva sam ih viđala. Pošto sam u baru radila noću, nisam nikako mogla da trudna nastavim tamo da radim.

Tokom zahvata, piljila sam u sat na zidu ispred mene i mislila: „Požuri već jednom, molim te, Bože, daj da se ovo završi!” Samo sam htela da zaspim i da se probudim iz te noćne more. Stalno sam razmišljala o ultrazvučnom snimku koji su mi nekoliko sati pre toga uradili i koji je izgledao kao crno mastilo na papiru. Žena mi je neprestano govorila: „To je samo loptica tkiva, ništa još nije počelo da se dešava”, a ja sam mislila: „Nadam se da govori istinu, ali šta ako nije tako?” Deo mene je želeo da pobegne, ali kako da prehranim decu? Bila sam prestravljena, uznemirena i zbunjena. Pogledala sam okolo nadajući se da ću sresti nečiji utešni pogled, ali svi su bili užurbani i zauzeti pripremama. Kada je došao doktor, sećam se da je rekao: „Biće gotovo za nekoliko minuta”. Dok sam brojala unazad, sećam se da sam se pomolila Bogu da mi oprosti ono što ću uraditi.

Odmah posle abortusa osetila sam se kao da sam mrtva. Osetila sam kako me neka krupna žena premešta iz kolica na nosila. Jedva sam se kretala. Pitala me je treba li mi ćebe i rekla da ću se malo odmoriti, a onda je otišla. Dok sam ležala tamo, bila sam van sebe. Mislila sam da će mi laknuti što je moj „problem” nestao, ali osetila sam se užasno. Preplavili su me sramota, strah i bes. Otupela sam. Nisam mogla da plačem, nisam želela ni da razmišljam. Imala sam jake grčeve i krvarila sam, ali mi je bilo drago zbog toga jer sam želela da budem kažnjena zbog onoga što sam učinila.

Čak sam otišla i u susedni restoran da doručkujem jer mi je bilo muka pošto čitav dan nisam jela. Trpela sam jake bolove, ali sam i pored toga hodala uspravno jer nisam želela da iko zna šta sam uradila. Rođaki sam rekla da mi je „laknulo” što je sve gotovo, iako mi se srce slamalo. Kada sam otišla u kupatilo, pitala sam se da li je cela beba izašla i da li ću dobiti infekciju ako nisu dobro obavili posao. Nisam mogla ni da se pogledam u ogledalo… Tako sam se stidela što sam dopustila sebi da ipak uradim abortus. Plakala sam. Želela sam da mi vrate bebu.

Kako je vreme prolazilo, mrzela sam sebe, nisam mogla da verujem da sam poverovala u laž koju društvo širi – da žena ima pravo da izabere hoće li doneti dete na svet. Abortus… Oh, Bože, sama reč izazivala bi mi vapaj u duši. U prodavnicama nisam mogla da kročim u odeljenje sa opremom za bebe, niti da dodirnem bebu. Budila sam se usred noći jer sam stalno sanjala kako ispuštam bebu ili kako mi je uzimaju. Pomalo sam se emotivno udaljila od dece zbog „žrtve” koju sam morala da učinim za njih.

Odmah nakon abortusa prekinula sam vezu s bebinim ocem. Nisam mogla da se povežem ni sa kim van postojećeg kruga prijatelja i porodice. Brzo sam potonula u mračnu rupu gde niko nije mogao dopreti do mene. Menjala sam partnere, ništa me nije zadovoljavalo. Kada sam radila, pila sam više da bih otupela sebe, da ne bih osećala neprestani bol koji sam i dalje nosila u sebi. Bila sam depresivna, ljuta i želela sam da umrem. Više me nije zanimalo ništa što sam ranije volela da radim (slikanje, pisanje i ples). Vrtlog krivice se nastavljao, jer mi se sada činilo da sam grozna majka. Više nisam znala ko sam.

Pomoć i oproštaj su mi došli nakon šest godina potiskivanja abortusa. Posle posete rođaki koja je upravo imala abortus u odmakloj trudnoći, upala sam u duboku depresiju. Kada sam čula njenu priču, bila sam potpuno emotivno dotučena. Vratila su mi se sva negativna osećanja, noćne more, pa čak i samoubilačke misli, iako sam mislila da sam ih se oslobodila. Osetila sam i onaj miris plastike iz maske za kiseonik koju sam nosila šest godina pre toga. Imala sam bolove i grčeve, a prilikom svake menstruacije činilo mi se da iz mene ispadaju delovi bebinog tkiva.

Bila sam u crkvi na dan posvećen svetinji života kada sam čula prečasnog Roba Šenka kako govori o abortusu. Na prvi pomen te reči zgrčila sam se na klupi. Mislila sam da će svi saznati za mene. Prečasni Šenk govorio je o Božjem praštanju i o tome kako Bog neće pamtiti šta sam uradila ako ga zamolim da mi oprosti. Rekao je: „Ako ste ikada uradili abortus, želim da vam kažem da to nije vaša krivica.” Objasnio je kako nas društvo uverava da je to naš izbor. Poslednja i najvažnija stvar koju je rekao jeste da ću ponovo videti svoju bebu na nebu. Zidovi mog zatvora srušili su se i pali. Unutrašnji očaj koji me je gušio počeo je da se povlači.

Ima nade! Jedino što sam želela bilo je moje dete i jedino je Bog mogao da mi ga vrati. Nisam više morala da se stidim jer su me lagali. Moja beba nije bila samo grudvica tkiva.

Prečasni Šenk uputio me je u najbliži centar za trudnoću gde sam pohađala sastanke grupe koja je pomagala ženama poput mene da nađu oproštaj i oslobode se krivice. U početku sam bila ljuta i povređena, ali kada je grupa završila sastanke, bila sam u stanju da dam ime svojoj djevojčici, da joj ukažem poštovanje i da joj kažem: „Zbogom”. Ne zauvek, ali dok se ne sretnemo ponovo.

Kada se sa ovog stanovišta osvrnem na noć kada sam začela, shvatam da je bila Božja volja da zatrudnim kada nam je pukao kondom, ali sam ja taj poklon odbila. Ne postoje okolnosti toliko teške da bi se opravdao abortus. To nije rešenje. To je problem koji ti uništi čitavo biće: um, telo, dušu i duh. Taj „zahvat” nanosi bol i nepovratno te razara.

Odluka da abortiram bila je najgora odluka koju sam ikada donela i moraću da živim s tim. Shvatam da sam bolju odluku donela kada sam kao mlada mama – tinejdžerka rešila da sama odgajim dve neplanirane bebe, nego kada sam kao žena od 27 godina rešila da prekinem trudnoću.

Volela bih da vratim vreme, ali to se nikada neće desiti. Ipak, mogu bar da upozorim druge žene i devojke da je mnogo bolje što sam kao tinejdžerka odabrala život za dva sina nego što sam kasnije poverovala u laž koju nam društvo nameće – da je abortus dobar izbor.

Premda sam pronašla isceljenje i Božju ljubav, i dalje patim od posttraumatskog stresa i zauvek će mi nedostajati moja beba! Abortus je doživotna kazna, jer dete kojim sam bila blagoslovena nije imalo priliku da živi. Na mojim porodičnim fotografijama nedostaje jedan važan deo naše istorije, moje zaostavštine. U čast moje ćerke Kejle Deniz, kao i da bih spasla druge od ove traume, zaklinjem se da više neću ćutati (#SilentNoMore), jer abortus je noćna mora.

 

Aleksa Makgrori, Tampa, Florida

Napomena: Aleksina ispovest objavljena je u okviru ankete o abortusu televizijske kuće CNN (iReport) na koju je pristiglo 540 postabortivnih priča.

 

Prevod za pravoslavniroditelj.org: LJ. P.

Lektura: redakcija sajta

Izvor: Until We Meet Again

 

Ukoliko ste trudni i u dilemi ste da li da zadržite bebu, nudimo Vam mogućnost da porazgovarate sa psihologom – bilo uživo u savetovalištu u Beogradu, bilo preko Skajpa.

Ne ustručavajte se da zatražite psihološki razgovor – niko Vas neće pritiskati, osuđivati niti ubeđivati.

Jednostavno ćete dobiti priliku da Vas neko pažljivo i bez osuđivanja sasluša, kao i priliku da sa nekim podelite svoja osećanja i razmišljanja u ovako osetljivoj situaciji u kojoj ste se našli.

Za detaljnije informacije posetite sajt Pravoslavno-psihološkog savetovališta „Ima nade“:

Imanade.org

Ne brinite za novac – ukoliko niste  u mogućnosti da platite, razgovor će za Vas biti besplatan.

Savetovalište „Ima nade” nudi mogućnost besplatnog razgovora samo i isključivo osobama koje su trudne i premišljaju se da li da zadrže bebu, tako da je to potrebno navesti u pismu preko kontakt stranice na OVOM LINKU.

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.