Bračni odnosi – šta Crkva i Sveti Oci zaista kažu?

Bračni odnosi – šta Crkva i Sveti Oci zaista kažu?

Pred vama je tekst protojereja-stavrofora Ljube Miloševića, jednog od urednika srpskog pravoslavnog sajta „Svetosavlje“.

Na našem forumu Pravoslavnih roditelja je pokrenut razgovor na temu telesnih odnosa u braku – da li je greh imati odnose u određene dane, kako su povezani post i bračni odnosi, na koji način Crkva pristupa ovako delikatnoj temi.

Ovaj tekst kao ni izneti stavovi svetih otaca u njemu, ne služi da zagovara telesne odnose tokom posta, nego da poveća razumevanje o tome sa koliko senzibilnosti Crkva pristupa ovoj temi, uzimajući u obzir da nismo svi isti, da nismo svi u mogućnosti da ponesemo veće podvige, da nemamo svi iste i povoljne okolnosti u braku (npr. da su oba supružnika posvećeni crkveni hrišćani).

Slično kao i u pravilima posta, gde postoji načelno zadato kako se koji višednevni post posti (da li na ulju, vodi, suhojedenje itd.) uz čestu napomenu da za ublažavanje pravila posta treba pitati svoje duhovnike i sveštenike, jer ne mogu sve grupe ljudi na isti način postiti, nisu svi isti.

Naravno, savest hrišćanina neće dopustiti da se ovaj tekst oca Ljube protumači u pravcu snishođenja svojim strastima i opravdavanjima za odustajanje od uzdržanja i duhovne borbe.

PravoslavniRoditelj.org

 

 

ZAGARANTOVANA SLOBODA SUPRUŽNIKA KOJU CRKVA ČVRSTO ČUVA

 

 

 

„Ne zabranjujte se jedno drugome, sem po dogovoru privremeno, da bi se predali postu i molitvi, pa opet da se sastanete, da vas satana ne iskušava vašim neuzdržanjem. Ali ovo govorim kao mišljenje, a ne kao zapovest… Jer hoću da svi ljudi budu kao i ja, ali svaki ima sopstveni dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako… Ako ne mogu da se uzdržavaju, neka se žene i udaju; jer je bolje ženiti se i udavati negoli upaljivati se.“ 1. Korinćanima, 7:5-7, 9.

 

Na Roditeljskoj listi, koja je pri sajtu svetosavlje.org, povela se diskusija o bračnoj intimi prema gore navedenim rečima svetog apostola Pavla. Diskusija se nekako neplanirano zadržala na postu i supružničkim odnosima tokom posta. Moje ranije mišljenje, koje je dodatno učvršćeno onim što nam je Crkva predala, bilo je da niko nema pravo da se petlja u odluke bračnika i da se svako podalje drži njihove postelje. Oslanjam se na to što im je Crkva zagarantovala slobodu da se dogovaraju i rešavaju, naravno sve dok su odnosi prirodni. Jedino što Crkva juridički uređuje jeste obaveza supružnika na kanonsku pripremu za sveto pričešće, mada to ovde nije tema.

U ovom vremenu svakog nepoverenja, sve većih razdora, neposlušanja učenju Crkve, previranja, počev od liberalnog do izvitoperenog tradicionalnog, moram da naglasim sledeće: ja sam ubeđeni i nepromenjeni tradicionalista (pojam koji je definisan kroz crkveno nasleđe), do smrti sam konzervativac; rođen u takvoj porodici, vaspitavan tako, izgrađen kao ličnost tako, i što je najvažnije, izabrao životni put da služim u Crkvi kojoj je sav identitet u tradicionalizmu, najjednostavnije rečeno zato što je kao takva poznata svoj ovoj Vaseljeni. To kažem zbog toga što danas treba reći da nije sve ni tradicionalizam, jer i njega treba pravilno prepoznati. U modernom ili savremenom duhovnom životu je indikativno to bežanje u prošlost, koju izgleda dovoljno ne poznajemo, pa je prosto nazivamo tradicionalizmom. Sve se čini da se izbegne ova naša sadašnjost, ovo realno sagledavanje naše ljudske muke. A kad se to čini bez vodilje u ovom vremenu pomodarskog liberalizma, što se dešava na osnovama spontane i privatne reakcije na isti, zaista je malo onih koji sa poslušanjem i smirenjem traže upute na taj zdrav tradicionalizam.

Iz nekog razloga se sagledavanje problematike savremenog braka pogrešno predstavlja kroz tradicionalizam gde se on graniči sa nekim tipom puritanizma kada god se povede razgovor o duhovnoj intimnosti bračnog života u oba njegova izražaja, kako duhovnog tako i fizičkog.

I pored toga što se Crkva uvek slabo bavila ovom tematikom, a znajući činjenicu da u svakoj pomesnoj Crkvi postoji bračno pravo, ona je jasno regulisala samo taj spoljašnji izražaj zajednice muškog i ženskog, juridički, baveći se pitanjem etike i morala dok je bogoslovski „zvanično“ izbegavala da se upušta u pitanje „kreveta“ bračnika. I kada istražujemo ove stvari uvek ćemo da naiđemo na nekakvo „izbegavanje“ Crkve da bračnu privatnost razloži na proste činioce. Zaista me raduje koliko je naše Pravoslavlje istinski mudro i smisaono u svakoj pori našeg života pa i kada je ovakva tema u pitanju.

Ja bih prvo da me svi pravilno razumeju, jer se bojim da mnogi ne prate ono što kažem. Kako već pomenusmo, ova tema nimalo nije laka i kao da je i zvanična Crkva izbegava. Zbog toga ni sam ne očekujem od svakoga razumevanje. Zato želim da budem jasan barem u ovom: Za vreme postova treba upražnjavati uzdržanje u odnosu na konkretne stvari, a upravo u tom delatnom sozercanju naše izgubljene prirode. Kako to i Zigaben kaže: „Da Adam nije sagrešio on ne bi imao potrebu za telesno sjedinjenje sa Evom.“ (Tumačenje Psalama) Post je odbacivanje, neslaganje sa ovom našom „novom“ prirodom, u skladu sa onim koliko nam je svakom ponaosob dato, a da se srcem gori ljubavlju za Boga i naše spasenje.

Naša želja je vraćanje naše izgubljene prirode, tj. odbacivanje ove smrtne u kojoj se sada svi nalazimo, što je nemoguće bez Bogočoveka. Sami da je sasvim odbacimo i upraznimo, dakle do našeg vaskrsenja, je nešto neostvarivo bez Bogočoveka, jer jedino On ovaploćeni je bestrasan. Potrebna je želja, saradništvo sa Hristom u svemu, pokazatelji naših unutrašnjih pokreta duše prema Hristu. I samo pitanje posta u opštem smislu nije uređeno uravnilovkom nego su prisutne varijacije u odnosu na situacije u kojima se ljudi nalaze i o tome sam ranije pisao baveći se pitanjem posta. Sveti Oci bruje o tome. Sama ova naša „ne-priroda“, što je smrt, opisuje se kao naša trenutna priroda, i u samoj njoj stvari nazivamo prirodnim ili pak neprirodnim. Jedino odbacivanjem ove smrtne prirode možemo pravilno da razumemo devičanstvo monaha, pa i hrišćanina laika, a da ono ne bude suprotan stav Božijoj želji o kojoj se govori u Bibliji.

Mi ne znamo kako je teklo razmnožavanje u vremenu do pada osim da je ono bilo bestrasno, kroz ispunjavanje poslušanja Bogu, ali kada je ostvaren greh kao smrt (bogoborstvo), sa njome se pojavljuju i strasti kao prirodan nagon (naravno naše nove prirode). Da li bi ovako ostrašćeni čovek uopšte rađao zarad poslušanja Bogu da ga njegova priroda na to ne podstiče? To je ozbiljno pitanje.

Kod sv. Ipolita Rimskog čitamo da će greh u poslednjim danima carovati u krajnjem licemerju i samoljublju, da ljudi neće želeti ni seks da imaju. Svakako je ovde pojam bluda dublji i kompleksniji i da nije reč samo o tom aktu ako to on ovako kaže: „Nestaće lepota na licima; u samoj stvari crte lica kod ljudi će biti kao kod mrtvaca; biće uništena ženska lepota i nestaće ta pohotljivost kod ljudi.“ (O Hristu i Antihristu, gl. 34) Dakle, kada govorimo o strastima i bludu, o čistoti telesnoj, mi se uvek fokusiramo na ljudsku seksualnost, koja je, nažalost, naša nova priroda, neoriginalna, a od koje kao želimo da se izbavimo. Da, naravno, mi se borimo ili predajemo njoj, ali da li bi ta borba bila uopšte moguća bez blagodati, tj. pomoći „sa strane“?

Mi nikako ne bismo mogli pravilno bogoslovski da razumemo monaštvo u tom opštem negativnom odnosu prema ljudskoj seksualnosti. U Judaizmu Mojsijevog zakona bezbračnost se smatrala prokletstvom, nekim tipom bogoborstva, pri čemu je i sama Presveta po Zakonu morala da se uda. Naravno, ona je imala sve-kosmički poziv da je po volji Božijoj čisto i natprirodno začela, sa tim vrlo jasno promišljenim ciljem, a da se to nije desilo njeno pitanje sv. Gavrilu „a kako će to da bude kada ja ne znam za muža“ nama daje odgovor da je ona ove stvari vrlo dobro razumela.

Kanoni su naša putevodilja, kako već rekoh, koji su moralno-pravni izražaj učenja Crkve. Tokom istorije i željom Božijom neki od njih su prestali da budu važeći u odnosu na tok života Crkve (našeg), jer ona ih objavi da su važeći ili pak nisu. Uzmimo primer đakonisa, oženjenog episkopata i sl. Pravila koja regulišu pitanje posta u braku važeća su i danas, jer ih Crkva nije menjala. Pored njih postoje pastirski saveti, svakako korisni u odnosu na prirodu braka i probleme koji se u njemu susreću ali oni nikada nisu „pravilo“ da upravo tako mora da bude. Kako ap. Pavle ne uređuje ovo kao „moranje“, nego kaže: „ali ovo vam govorim kao mišljenje a ne kao zapovest“(1. Kor. 7, 6) videćemo niže da to ne čini ni Crkva u svom kanonskom putevoditeljskom izražaju. U pastirskom bogoslovlju postoje varijacije u mišljenjima koje su čak suprotstavljene. Mislim da ljudi najčešće brkaju kanonski izražaj Crkve sa ne tako retkim antinomijskim pastirskim bogoslovljem kada ljudi od duhovnog autoriteta jednu istu stvar kontradiktorno objašnjavaju.

Želim da podvučem da postoji Crkva i njena pravila kao izražaj njene „zvanične“ volje i postoje sveti Božiji ljudi koji su se trudili da na svoj način reše ovo pitanje.

Dakle, baveći se ovim što nas ovde muči sveti starac Pajsije Svetogorac odgovara: „Pitaš me o supružničkim odnosima oženjenih sveštenika kao i laika. Zašto Sveti Oci ne daju vrlo jasna mišljenja? Zato što je ponešto neodređeno, jer ne mogu svi ljudi da žive po jednom šablonu.“ (O Supruzima, gl. 19)

Da ponovimo: Zašto Sveti Oci ne daju vrlo jasna mišljenja? Zato što je ponešto neodređeno.

Ovo je zaista suštinsko u odnosu na sve vrste postova u svim njihovim oblicima i izražajima, kada su rešavajući druge stvari u svom bogoslovlju o postu odbacivali taj šablon, stereotip. „Najstroži“ oci asketizma kao sv. Vasilije i sv. Jefrem jasno su učili da ne može post svima da se nameće na isti način, i da je on u određenim situacijama kontraproduktivan.

Iznevši suštinu da bračni krevet supružnika po svojoj intimnoj prirodi ne podleže nekom zakonskom tumačenju, da se sam sv. Pajsije izvinjava za „zalazak u tuđu baštu“ produžavamo da čitamo kako ovaj strogi monah rečima ap. Pavla poučava supružnike: „Trebalo bi da imaš u vidu da problem bračnih odnosa nije samo tvoj problem i da ti nemaš pravo sam da regulišeš ovo pitanje, nego kako piše apostol Pavle: „uz saglasnost“. Dakle i ovo traži tu pažnju. Jak supružnik mora da se postavi na mesto bolesnog. […] Oprostite mi za ovo što sam ja zašao u tuđu baštu, jer posao monaha je da uzme brojanice, a ne ove slične teme.[1]

Ista ova misao se razvija kod sv. Tihona Zadonskog sa kojom se lepo uklapa kohezivnost već rečenog. On piše: „Postoji običaj nekih muževa svojih žena, a i žena svojih muževa, da se pod vidom uzdržanja brane jedan drugom. Ali ova pojava je veoma opasna, jer umesto uzdržanja može da se upadne u težak greh preljube kako jednog tako i drugog lica. Kada muž ignoriše ženu i ona sa drugim sagreši onda je i on za njen greh kriv, tako isto i žena… a zbog gore pomenutih razloga. Shodno tome, kada se reše na razdvajanje radi uzdržanja, ono, pre svega, mora da bude u saglasnosti oba lica, da za to vreme provere da li mogu da ponesu to breme. Ako mogu dobro je i neka tako produže. Ako ne mogu neka se opet sastanu u jedno; jer nije svima isto dato“.[2]

Istu misao nalazimo i u ranijem svetootačkom iskustvu, konkretno kod blaženog Avgustina Iponijskog koji predstavlja vezu ranijih otaca sa pomenutim novijim koji su se zbog uzdržanosti dosta šturo bavili ovim kompleksnim pitanjem. On piše: „Shodno ovim apostolskim rečima, ako bi on (suprug) želeo da vežba uzdržanje, a ti bi to odbila onda je on dužan da ti izađe u susret, a Bog bi primio njegovu želju za uzdržanjem i pri sačuvanoj bračnoj intimnosti, imajući u obzir tvoju slabost, kako bi te zaštitio od zaslužene osude za blud. Koliko god bi bilo bolje za tebe kojoj je svojstvena pokornost da pođeš u susret njegovoj želji, da vratiš (ispuniš) svoj dug, Bog bi primio tvoju želju za uzdržanjem, od kojeg se odričeš a radi spasenja tvog muža od padanja u greh.“[3]

Bez određenih (neizbežnih) naučnih prilaza teško je i samu Bibliju razumeti i tako je zdravo-realno prihvatiti u životu. Kako su nju napadali agnostici i pseudo-hrišćanski filosofi, na nju je sa „revidiranjem“ uticala i asketika. Reči apostola Pavla u 1. Kor. 7, 5 preživljavaju uticaj asketike, što i nije tako strašno, ali sigurno je da ne odgovaraju originalu. Ovo dodavanje „i posta“ nalazimo samo u nekim rukopisima.[4] Latinski kao i drevni aramejski za ovaj termin ne zna, jer ga u tim rukopisima nećemo naći. Iskreni pastiri sa pravom izbegavaju da se ovako javno bave ovim bibliološkim problemima, naravno, sve dok ne postoji velika potreba za to zbog bojazni da se niko ne sablazni.

U citatu „Muž neka ukazuje ženi ljubav (Prevod SA Sinoda SPC), tako i žena mužu“, postoji tendencija da se prikrije ta druga poruka, jer supružansko sjedinjenje tela hrišćani ne nazivaju baš ljubavlju, jer taj termin je izrazito sekularan i neodređen. Na latinskom bukvalno ovako čitamo: uxori (ženi) vir (muž) debitum (da da dug – dužnim) reddat (da nagradi).

Sveti Jovan Zlatousti se zadržava na ovom „dugu“. On kaže: „Ako izbegavaš ovaj dug kao služenje ti ljutiš Boga; ako želiš da ga izbegneš onda samo uz dozvolu muža, čak i ako je za kratko vreme. Zbog toga se ovo naziva da je dug, da se pokaže da ni jedno (od supružnika) nema vlast nad sobom, nego da su sluge jedno drugom.“ (Na Prvu poslanicu Korinćanima, Beseda 19) Ovde je očigledno upadljivo da se sve dešava između njih i Oci i juridička Crkva vide stvari kao njihovu stvar, van nekog opredeljenog zakona i forme. Čak njen jezik u juridičkoj formi je vrlo jasan: „samo su oni sudije jedni drugom“.

Pomenuvši ovo, dakle, što se tiče kanonskog izražaja Crkve u vezi sa ovom temom, u trećem pravilu svešteno-mučenika Dionisija Aleksandrijskog (Pravila Crkve, zvanična pravila), koji je živeo početkom trećeg veka, dok citira novozavetni tekst on uopšte ne pominje reč „post“ nego samo molitvu. Obratimo pažnju na to.

Doslovno ga ovako čitamo: „Oni koji su stupili u brak dovoljno je da sami sebi da budu sudije. Jer su čuli reči Pavla koji piše: ne zabranjujte se jedno drugom, sem po dogovoru privremeno, da bi se predali molitvi (opet da pomenem da ovde nema posta), pa opet da se sastanete.“

Komentari ovog pravila kod Valsamona i Zonare ne sadrže pokušaje da se ovo pravo oduzme od supružnika, ili ustroži, naprotiv, tumače ga u istom duhu i sadržini. Upravo od ovoga da su supružnici dovoljni samima sebi kao sudije, izveo sam komentar da bračni krevet nije ničija briga osim bračnika. Da je to tačno potvrđuju dva sveta oca, Zlatousti i Dionisije. Njima treba dodati i mudre reči blaženog Teodorita Kirskog kojima se obraća supružnicima: „Živite pod vlašću jedno drugog, i ne možeš da radiš šta ti je ugodno bez saglasnosti onog koji sa tobom nosi taj isti jaram.“[5]

U nastavku izlaganja ove teme navodimo i 13. pravilo Timoteja Aleksandrijskog, koje je takođe ušlo Pravila Crkve, a koje je sastavljeno u obliku pitanja i odgovora:

„Pitanje 13: Oni koji se sastaju u zajedništvu braka u koje dane sedmice treba da se uzdržavaju od polnog sjedinjenja, a u koje dane oni imaju pravo na njega?

Odgovor: ranije sam rekao i sada opet ponavljam, apostol kaže: Ne zabranjujte se jedno drugome, sem po dogovoru privremeno, da bi se predali molitvi (i ovde citirani tekst poslanice ne sadrži termin post uostalom kao i u njegovom 5. pravilu), pa opet da se sastanete, da vas satana ne iskušava vašim neuzdržanjem. Shodno tome, neophodno je da se uzdržava po subotama i vaskrsne dane (nedelje), zato što se u ove dane prinosi žrtva Gospodu.“ Konkretno misli kao pripremu za sveto Pričešće što je već jasno objasnio u 5. pravilu.

Da je Crkva želela da pitanje telesnog bračnog odnosa za vreme posta formuliše u formalno pravilo zar ona to ne bi učinila? I to upravo ovde, kada se tako konkretno dotiče i dana uzdržanja? Da je tako htela, Crkva bi pored sv. Dionisija i Timoteja koristila i druga mišljenja, i na ovaj način ih jasno ozakonila. Ali nije. Mi moramo da shvatimo da Crkva bira bogoslovlje od Otaca i ozakonjuje ga, ili pak prećutkuje ili čak odbacuje. Sveti Oci ne prave učenje nego Crkva bira šta je njeno (Sveti Duh, to što je Njegovo i čisto, i nama korisno). Zato katastrofalno pogrešno razmišlja današnja teologija da ona treba „stvaralački“ da menja kurs Crkve, da njoj govori šta treba a šta ne treba. Crkva gleda, posmatra i uzima to šta ona želi, naravno sve dotle dok ima slobodu za to.

Dakle, na osnovu pomenutog kanona pitanje telesnog uzdržanja supružnika nije bilo vezano za post per se nego uvek i jedino za Svetu Evharistiju, pričešće. Pojam posta se, na žalost, u našem bitu jedino razume kao fizičko uzdržanje dok duhovno skoro da i ne postoji, o čemu svedoče neke polemike i javne misli. Sa istorijsko-naučne strane jasno je da Crkva ako je želela zvanično da uredi lični odnos bračnika, čak i „način“ (u šta su se bezobrazno upuštali Latini) ona bi tu svoju želju formirala u neko pravilo. I objavila bi ga kao takvog – kanonski bi pojasnila ove reči sv. apostola Pavla.

Postoji jedno istorijsko svedočanstvo iz 12. veka koje nalazimo kod S. Smirnova, koji u svom „Drevnom ruskom duhovniku“ opisuje pitanje monaha Kirika koje je uputio novgorodskom ep. Neofitu: „Pitao sam, može li da se da pričešće tome ko se nije uzdržavao od žene za vreme Velikog posta? Naljuti se (ep. Neofit). Šta, vi učite da se uzdržavaju od žena za vreme posta. Greh vam je to.“[6] Iz istog izvora iznosimo „Napisanije mitropolita Georgija ruskog i Teodosa“[7] u kojem čitamo: „Bilo bi dobro da se za vreme posta čuva svoje žene, a ako ne može onda da to radi samo u prvu nedelju i poslednju.“ (Isto, str. 40)

Kako je vreme proticalo, od organizovanog crkvenog života se došlo do brutalnog rastrzavanja pravoslavnih naroda, njihove državnosti i školstva, i iz tamnog veka šerijata približavalo se vremenu mitropolita Petra Mogile, a preko njega iskustvu zapadno-evropskog školskog uređenja koje je poznato kao latinsko-skolastičko. U njegovom Trebniku[8] nalazimo neodobravanje bračnih dužnosti za vreme Velikog posta. U tom periodu obnovljenog crkvenog života postoje slična mišljenja nekih otaca staraca za koje se kaže da su bili pod uticajem zapadnog puritanizma, ili latinizacije bogoslovolja sredinom 17. veka („teologija opravdanja“), koja je dolazila iz čuvene Kijevske škole, svakako prounijatske pozadine.

Najmanje što želim da budem je branilac seksa u postu, i neprijatno mi je to. Sigurno je bolje uzdržanje kao dogovoreni ali u slobodi lični podvig, a ne formalno nametnuti (od Crkve) ili čak ucenjujući (jednog od supruga). Ali ovim što navodim pokazujemo da su i u dalekoj prošlosti ljudi bili „ljudi“ i da su bila zastupljena razna mišljenja, i da nije u redu da ove stvari rešavamo kasnijim ocima Crkve, a nekim skoro našim savremenicima. Važno je da se razume da Crkva nije smatrala za potrebno da se upušta u ove stvari do takvih intimnih pojedinosti, nečeg, što je u „neprirodnom“ vrlo prirodno.

Sv. Jovan Zlatousti kaže: „Brak je dat radi rađanja dece, a još više od toga za gašenje prirodnog plamena.“ (Knjiga o devstvenosti) Kada kaže „prirodnog“ naravno da misli na ovu novu našu prirodu. Odbacivanje ove prirode nije svakom na isti način dato i to je prosta azbuka bogoslovlja.

Dakle, brak, i odnos u njemu, je prirodan iako je on eshatološki neprirodan; on je ličnom slobodom i izborom zagarantovan i blagosloven u trenutnoj prirodi koja je smrću promenjena, naravno, opštim (prvorodnim) a ne ličnim grehom. Shodno rečenom, brak je Sveta tajna svih stvari u njemu, i to što neki pokušavaju da neke izdvajaju u bilo kojem kontekstu čine greh više po neznanju, a mnogi i po javnom licemerju. Jedino što konkretno možemo da nađemo u vezi sa intimnom zajednicom supružnika koju uređuje juridička Crkva jeste ta direktna veza posta kao seksualnog uzdržanja u odnosu na Sv. Evharistiju. Kako i videsmo to jasno uređuju pravila Crkve.

Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve u svojoj odluci od 28. decembra 1998. dekretom poučava svoje sveštenstvo da je u njihovom pastirskom radu „nedopustiva prinuda ili navođenje pastve, suprotno njihovoj volji od odbijanja supružanskog života u braku“, tražeći od njih da se „celomudreno“ (inteligentno) i sa pastirskom opreznošću upuštaju u rešavanje pitanja određenih aspekata njihovog porodičnog života („Osnovы socialьnoй koncepcii RPC)).

U završnici ovog članka želeo bih da se oslonim na duži pasus sv. Jovana Zlatoustog, patrijarha Konstantinopoljskog, čoveka koji je propovedao Sveto Evanđelje „u svetu“, u prestonici Vaseljene, u centru ondašnje civilizacije i svakog prosperiteta. On i pored toga što je imao veliku borbu sa imperatoricom Evdoksijom i njenim prijateljicama Marsom, Kastricijom, Evgrafijom, bogatim i uticajnim ženama razvratnog života u gradu, uprkos istorijskoj činjenici da mu je sve ovo na neki način došlo glave ovaj divni i duhonosan muž Svetim Duhom znao je da duboko oceni svetinju bračnog opštenja. Cela ova situacija moralne raspuštenosti, u izrazu preljube i bluda, sa čime je, kako već rekoh, vodio veliku borbu i to sa ženama koje su imale veliku vlast i gradski politički uticaj, nije uopšte uticalo da se ovaj svetitelj, ne daj Bože, gnuša ljudske zakonske seksualnosti. Problematiku moralnog života u braku nije video u telesnom sjedinjenju kao nečem nečistom, nego u svađi i nemiru oko toga, preljubi i izdaji, i posledicama koje su iz takve situacije ishodile. On ovde celomudrijem ne naziva ni polno uzdržanje nego bračni mir koji ga ostvaruje kao takvo – da bude celomudrije.

Treba pažljivo da pročitamo sledeće reči ovog divnog oca Crkve:

„Pusti ga da spava bolje sa tobom nego sa nekom prostitutkom. Život sa tobom nije zabranjen, a sastajanje sa prostitutkom je zabranjeno. Ako sa tobom on spava ne postoji nikakva krivica; a ako sa bludnicom onda si i ti uništila sopstveno telo… Zbog toga ti imaš muža i zato on ima ženu da biste sačuvali celomudrije.“[9] On ovde dopušta sebi i vrstu dramatizacije kada govori o sv. ap. Pavlu i njegovoj brizi o supružnicima, koju izgleda, da danas svako na svoj način proizvoljno tumači i izvitoperuje. Ovako slikovito govori za sv. ap Pavla: „Dakle, on skoro seda na bračni krevet i vapije: ‘Ne lišavajte se jedno drugom osim uz obostranu saglasnost.’ Radi toga ti (ženo) imaš muža, radi toga ti (mužu) imaš ženu, da čuvate celomudrije. Želiš da se uzdržavaš? Ubedi u to i tvog muža da bi bilo dva venca – celomudrije i saglasnost. Ali pazi da ne bude celomudrije i svađa, da ne bude mira i rata. Vidiš, ako se ti uzdržavaš a muž gori od strasti, a da međutim apostol zabranjuje preljubu, to znači da on mora da trpi buru i uzbuđenje. Dakle, ‘ne lišavajte jedno drugog osim uz obostranu saglasnost.’ I, naravno, gde je mir sve je dobro; gde je mir tu i celomudrije blista; gde je saglasnost tamo se i uzdržanje ovenčava; a gde je borba tamo se i celomudrije podriva.[10]

Nažalost mnogi sve ovo brkaju, jer celomudrije u svetu nije uzdržanje od zakonskog seksa, nego je trezvenost očuvanja svetinje braka. Čak i sam bračni odnos naziva se celomudrijem, jer kod Sokrata Sholastika nalazimo da je sv. Pafnutije ni manje ni više govorio da je „celomudrije odnos sa zakonitom ženom“, kada je on, čisti inok i devstvenik, ustao u zaštitu protiv predloga da oženjeni episkopi prestanu da spavaju sa svojim ženama sa kojima su ušli u brak do svojih hirotonija. Ovo završavam njegovim istinitim i nelicemernim rečima:

„Ne mogu svi da ponesu podvig bestrašća.“[11]

 

Autor: protojerej stavrofor Ljubo Milošević

Izvor: Forum pravoslavnih roditelja, Svetosavlje.org

 

————————————————————————-

REFERENCE:

 

[1] Blažennoй pamяti ctarec Paisiй Svяtogorec. Slova. T. 4. str. 69-72. Svяtaя Gora, 2005.

[2] Tvorenija sv. Tihona, Tom 5., st. 174. Moskva 1899.

[3] Blaženi Avgustin Iponijski, Poslanice 262.2.

[4] Uporedi Tolkovaja Biblija T. 11, Spb., 1913, s. 48.

 

[5] Tvoreniя, O brake, st. 73. Moskva 2003.

 

[6] Issledovanie iz istroii cerkovnogo bыta, st. 113 – 114. Moskva 1914.

[7] Napisanie mitropolita Georgiя russkogo i Feodosa

[8] Evhologion alьbo molitvoslov, 1646.

[9] Sv. Ioann Zlatoust. Sobesedovanie na nadpisanie psalma 50.

[10] Isto.

[11] Cerkovnaя istoriя, knj. 1, gl. 11.

 

 

6 komentara

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.