Da li je ispravno da verujući lekar zagovara abortus kao rešenje za promiskuitet kod tinejdžera?

Da li je ispravno da verujući lekar zagovara abortus kao rešenje za promiskuitet kod tinejdžera?

Ne zalažu se svi lekari za svetost u svojoj profesiji – čak ni neki od onih koji tvrde da su pravoslavni. U ovoj istinitoj priči o abortusu, kontroli rađanja i zabludeloj hrišćanki, Emilija Bačić-Tulevski iznosi pojedinosti razgovora koji će podstaći roditelje da budu duhovno oprezniji kad je u pitanju odabir lekara za njihovu decu, a naročito tinejdžere.

 

Clobodno iskaraj bližnjega svojega, i nemoj trpjeti grijeha na njemu.

Lev. 19:17

 

Pre izvesnog vremena obratila mi se jedna pedijatrica. Iako sebe naziva pravoslavnom hrišćankom, u njenom lekarskom radu postoje i neki veoma nepravoslavni elementi.

Ova doktorka naišla je na neke moje članke i kontaktirala me je da mi kaže da joj se ne dopadaju. Ne sviđa joj se moje otvoreno protivljenje stavu da tinejdžere treba podsticati da spavaju s kim god stignu, a zatim da abortiraju kada stvari ne krenu po planu. Budući da su oba ova pitanja u srži njene prakse, jasno mi je zašto dobar deo mog pisanja smatra uvredljivim.

U tri-četiri imejla pridikovala je o „besmislenosti” napora jedne svoje bivše koleginice s fakulteta, mlade žene koja u svojoj hrišćanskoj klinici zagovara ideal čednosti i odbija da tinejdžerkama prepiše hormonske kontraceptive. Takođe mi je objasnila da je „bolje” da tinejdžerka abortira nego da posle možda zanemaruje ili maltretira neželjeno dete. Pritom je sve vreme zaobilazila teme kao što su usvajanje ili podučavanje mladih majki da se brinu o svojoj deci. Osudila je sva mišljenja „religioznih fanatika” kao što smo ja i njena bivša koleginica i istakla je sopstvenu „svetost”, koja se, prema njenom mišljenju, očituje u „ljubavi” koju pokazuje svojim pacijentkinjama tinejdžerima. Kada sam joj ljubazno i bez osuđivanja skrenula pažnju na Sveto pismo i reči svetih otaca o tim istim pitanjima, rekla mi je da više neće da razgovara sa mnom. Od tada mi više nije pisala.

Nisam ovde da sudim, ali jesam tu da ukažem na nekoliko moralnih nedoslednosti koje su uredno upakovane pod lažnom parolom „hrišćanske medicine”. Brojni stručnjaci reklamiraju svoje usluge kao hrišćanske, ali neki od njih moraju da se vrate u nedeljnu školu i nauče šta reč „hrišćanin” zaista znači.

Mnogim pacijentima je važno da imaju lekara koji neguje hrišćanske vrednosti. Međutim, to što lekar ide u crkvu i nosi krstić oko vrata ne znači nužno da se on u svom radu pridržava hrišćanskih vrednosti. Roditelji nekih pacijenata ne znaju da lekari „vernici” prepisuju mladima besplatne kondome, kontraceptivna sredstva (pod devizom „tvoji roditelji ne moraju nikad da saznaju”), propovedaju im o tome kako da „uživaju” s nekim a da ne zakače trudnoću ili neku polnu bolest, kao i da je abortus tu da reši problem na način koji je prihvatljiv za jednog hrišćanina.

 

Medicinska pomoć žrtvama

 

Trudnoća nije isto što i prehlada. Ovo prvo podrazumeva određeni čin volje.

(En Kolter, „Bezbožništvo: crkva liberalizma“)

 

Tinejdžerke koje su trudne ili će uskoro ostati trudne nedvomisleno su žrtve, ali nisu žrtve društva, države, medicine ili pogrešno protumačene religije. One su žrtve popustljivog, nemarnog ili amoralnog roditeljstva. Tim devojkama treba neko ko će im pomoći da se vrate na pravi put, a ne neko ko će ih držati za ruke dok one nastavljaju da hodaju stranputicom.

Bilo bi još i dobro da se komunikacija koju sam vodila s pomenutom doktorkom završila na odobravanju takvog držanja za ruku. Međutim, ona se upustila u objašnjavanje suptilnijih elemenata svoje lične teologije…

Rekla je da su ljudi kao što smo ja i doktorka koja je otvorila hrišćansku kliniku užasno naivni. Kako je istakla, to što propovedamo visokomoralna načela našim klijentima i pacijentima ne znači da će ih oni poštovati. Na ovo mogu odgovoriti jedino u svoje ime – razlog zašto dajem takve savete nije to što naivno verujem da će ih svako prihvatiti. Naravno, ta nada postoji, ali to nije moj prvenstveni motiv. Glavni razlog jeste etička odgovornost. Ono što tinejdžera u rizičnim godinama treba naučiti jeste da razlikuje dobro od lošeg, a ne da mu se kaže da je veoma teško uraditi ono što je dobro i ispravno, niti mu treba dati sredstva da izbegne posledice lošeg ponašanja. Prva stvar predstavlja izazov, a druga izvlačenje.

Veoma je teško boriti se protiv antihrišćanskih uticaja koji su dete naveli na rizičan put. Čak i kada profesionalac pokuša da se bori protiv takvih uticaja, nema garancija da će u tome uspeti. Međutim, treba pokušati – bar ja tako mislim. Svoj stav zasnivam na rečima našega Gospoda Isusa Hrista: Nije moguće da ne dođu sablazni; ali teško onome preko koga dolaze! (Lk. 17:1). Ako hrišćanin u ličnom ili profesionalnom okruženju vidi da je neka devojka krenula putem greha, ne treba da digne ruke od nje i kaže: „Pa, mislim da je nju nemoguće promeniti, hajde da joj onda dozvolim da radi to što radi i obezbedim joj sve što joj treba da ide dalje putem greha”. Upravo je to trenutak kada treba da se još više potrudimo i pomognemo toj osobi.

 

Prepravljanje teologije

 

Pomenuta doktorka takođe mi je rekla da nema nameru da se poveže s hrišćanskim školama na medicinskom fakultetu jer su „previše protestantski orijentisane”. Htela je da kaže da želi da zastupa svoje pravoslavne vrednosti. Kazala je da veruje u podučavanje religije sopstvenim primerom. Međutim, primer koji ona zastupa daleko je od pravoslavnog. (Štaviše, takav primer nije prihvatljiv ni među katolicima ili većinom protestanata.)

Njena praksa, među raznim drugim moralnim izvitoperenjima, podrazumeva i abortus kao odgovor na problem maloletničke trudnoće. Iako ne tvrdi da sama vrši abortuse, navela je da upućuje pacijente doktorima koji ih vrše. Suštinska moralna protivurečnost je očigledna i podseća na Pontija Pilata koji je oprao ruke od Hristove krvi, ali je zatim nevoljno nastavio da ga kažnjava predavši ga narodu iako je znao da će ga raspeti (Mt. 27:15–26).

Iako Pravoslavna crkva ne pravi razliku između abortusa i bilo kog drugog ubistva, doktorka mi je rekla da ona smatra da Crkva nije u pravu. Zagovornici prava na izbor tvrde da tkivo embriona i fetusa nije zasebno živo biće već da parazitira na majci. Ova doktorka, međutim, nije iznela taj argument. Priznajući da nerođene bebe imaju dušu, ona prosto tvrdi da se ne zna kada se duša formira. Kaže da to nauka ne može dokazati. Smatra da je sve u redu sve dok na giljotinu šalje samo delove bebe, a ne celo živo biće.

Moj odgovor sadržao je dva argumenta.

Pre svega, prema učenju naše Crkve, duša postoji dugo pre nego što se telo u potpunosti formira. Duša nije nešto metafizičko što se „umeće” u telo nakon što ono dostigne određenu tačku fizičkog razvitka. Naprotiv. Od trenutka začeća svaka beba je živa duša, i to mnogo pre nego što je njeno telo u potpunosti formirano.

Pomenuta doktorka veruje da telo poseduje dušu i da ono dušu ne može primiti pre nego što se sâmo u potpunosti ne formira. Međutim, u crkvenom kalendaru beleži se čak i trenutak začeća pojedinih svetitelja. Mi slavimo njihovo stvaranje od Boga od trenutka kada nisu veći od jedne ćelije u utrobi svojih majki.

 

Potvrda da život počinje od trenutka začeća nalazi se u Svetom pismu.

Psalam 139 (stihove 13–16 istakla autorka):

Jer si Ti stvorio bubrege moje, Gospode, prihvatio me od utrobe matere moje.

Ispovedaću i slaviti Te, jer si me strašno udivio; čudesna su dela Tvoja, i duša moja zna (to) veoma.

Ne sakri se kost moja od Tebe, koju si stvorio u skrivenosti, i sastav moj u dubinama zemlje;

neuobličen (začetak) moj videše oči Tvoje, i u knjigu Tvoju svi će biti upisani;

u dane sazdaće se, a nikog (još) nema u njima.

 

Ovaj psalam pokazuje da nas Gospod poznaje pre nego što su se naša tela uobličila. Kako se bilo koji hrišćanin može usuditi da dovede u pitanje postojanje duše čak i u fazi kada naše telo nije u potpunosti formirano? Kako bilo ko može reći da je abortus prosto uklanjanje beživotnih ćelija, a ne ubistvo?

U to nisam ulazila s doktorkom, ali takođe možemo reći i da duhovni razvoj (tj. razvoj duše) nije nikada završen. Brojni pravoslavni teolozi zastupaju taj stav. Ako možemo opravdati ubijanje nerođenih beba na osnovu toga što njihove duše nisu „potpuno formirane“, onda možemo takođe opravdati ubijanje bilo koga drugog ko hoda ovom zemljom. Niko od nas nije došao do vrhunca svog duhovnog razvoja. Nijedna od naših duša ne predstavlja kristalno jasan odraz obraza Božijeg na koji smo prizvani.

Drugi deo mog odgovora sastojao se od pitanja koje se tiče nedovoljnosti njene logike. Ako ona odbija učenje da duša postoji pre potpunog formiranja tela, pozivajući se na nesposobnost nauke da utvrdi trenutak kada se duša „usađuje” u telo, kako onda zaključuje u kom trenutku abortus postaje ubistvo? Zar se ne plaši da nekome napiše uput za abortus mesec dana, nedelju dana ili jednu sekundu nakon tog trenutka? Kada bih ja verovala u zakasnelo stvaranje duše, bila bih prestravljena što na sebe preuzimam taj rizik.

 

Sekularna etika i „medicinska” teologija

 

U nekoliko tekstova sam pomenula da većina medicinskih fakulteta nema predmet iz hrišćanske teologije. Pomenuta doktorka mi je rekla, možda u nameri da opovrgne tu tvrdnju, da je tokom školovanja slušala nekoliko gostujućih predavača i najmanje jednog profesora koji su rekli da su verujućim pacijentima predlagali da se zajedno pomole.

Međutim, primeri „razgovora o veri” koje je pomenula ne znače da su na fakultetu postojali konkretni časovi iz teologije, bar ne u njenom slučaju. Reč „teologija” znači „učenje o Bogu”. Na medicinskim fakultetima proučava se medicina, a ne Bog. To što se u nekom predmetu pominje ime Gospoda ili Hrista ili reč hrišćanin, ili to što se verujućem lekaru dozvoljava da se pomoli s verujućim pacijentom, nipošto ne znači da se tu teologija iole proučava.

Da bi nastavni plan obuhvatio oblast teologije, potrebno je da se bavi time šta Bog kaže o određenom medicinskom tretmanu ili poreklu određene bolesti. U sekularnim programima medicinskih fakulteta, takve diskusije, ukoliko uopšte postoje, vode se samo na časovima izbornih predmeta i u vannastavnim aktivnostima. Čak i u programima koji su hrišćanski, sumnjam da pokriveno gradivo može da parira znanju koje sveštenik stekne tokom bogoslovskog školovanja u trajanju od pet do dvanaest godina. Prioritet medicinskih fakulteta jeste proučavanje medicine. Lepo je kad pojedini doktori ponude da se pomole s pacijentom, ali to nije isto kao i davanje moralnih ili duhovnih saveta.

Možemo reći da posao lekara, naravno, nije da daje moralne ili duhovne savete, budući da je to zadatak bolničkog ili parohijskog sveštenika. No, ako se lekar otvoreno izjašnjava kao hrišćanin, od njega se očekuje da u svojoj lekarskoj praksi očituje i hrišćansku veru.

Međutim, naša doktorka ubeđena je da se ona bavi medicinom kao aktivna hrišćanka. Ona veruje da svojim primerom propoveda hrišćanstvo. Nažalost, njen primer je bolno obmanjujući za pacijente koji vape za hrišćanskom ljubavlju i savetom. Razume se, nije ona ta koja lično smrvi glavu bebe i isisa joj mozak vakuumskim aspiratorom, ali zato zbunjenim, trudnim tinejdžerkama predočava tu mogućnost. Ona će ih čak i upoznati s lekarima koji će im to uraditi.

Iako verovatno zna da je sasvim prihvatljivo reći promiskuitetnim tinejdžerkama da treba da prestanu s takvim ponašanjem, ona to ne čini zato što one nisu došle po takvu vrstu saveta. Verovatno dosta njih uopšte i ne dolazi po savet. Dolaze samo po recept, implantat (misli se na kontraceptivni implantat, prim. prev.) ili nešto drugo što ona u svojoj klinici prodaje da bi im intimne odnose učinila manje stresnim. Čak i kada devojka ima manje od osamnaest godina, zakon  štiti doktorku i ona može da pruža te usluge bilo s pristankom roditelja ili bez njega.

 

Primum non nocere – pre svega, ne nauditi

 

Polažući Hipokratovu zakletvu, studenti medicine i lekari daju obećanje da će pomagati, a ne pričinjavati štetu. Štaviše, prema Hristovom zakonu, hrišćani su dužni da vole. Ne sumnjam da pomenuta doktorka želi da pomogne, a ne da naudi svojim pacijentima. No, ona prosto ne razlikuje jedno od drugog. Problem u ovoj i brojnim drugim situacijama jeste kada ljudi ne prave razliku između svete, hrišćanske ljubavi i onoga što predstavlja usmeravanje nekoga da krene putem greha. Moguća su brojna moralna sagrešenja pod izgovorom ljubavi, ali prava pomoć jeste ona na koju nas je pokrenula sveta ljubav.

Da bismo voleli bližnjeg u hrišćanskom smislu, treba da gledamo šta je u njegovom najboljem interesu. Ono što je u najboljem interesu pojedinca jeste nadasve spasenje. Ljubav ili milosrđe znače patnju (1. Kor. 13:4), ljubav ne čini što ne pristoji (1. Kor. 13:5), ljubav se raduje istini – istini kojoj nas je Hristos naučio (1. Kor. 13:6), ljubav sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi – u svim situacijama, bez obzira na njihovu težinu (1. Kor. 13:7).

To znači da tinejdžerki koja je trudna ili će možda zatrudneti treba pomoći da se vrati na sveti put, koji će neizostavno podrazumevati patnju. To znači učiti tu devojku da živi hrišćanskim životom. To znači biti radostan i bez stida i, kao doktorka koja vodi hrišćansku klinku, zastupati vrednosti koje je Gospod ustanovio. To znači ostati veran tim vrednostima i savetovati svojim pacijentima da im ostanu verni, bez obzira na sve.

U Svetom pismu se nigde ne kaže da ljubav ili milosrđe znače odustajanje od morala, pobožnosti ili svetosti. Kad govori o deci, Hristos kaže: Koji sablazni jednoga od ovih malih mojih (da ga navede na greh ili posrnuće – izaberite svoje tumačenje), bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenički o vrat njegov i da potone u dubinu morsku (Mat. 18:6). Ponavljam – bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenički o vrat njegov.

Naposletku, treba da se podsetimo da tinejdžerke koje su trudne i će možda zatrudneti nisu jedina deca o kojima je ovde reč i kojima je ljubav potrebna. Ljubav je podjednako potrebna i njihovim nerođenim bebama, i one je podjednako zaslužuju. Bez obzira na to koliko uporno dotična pedijatrica pokušava da odbrani svoj način rada u ime ljubavi prema deci, ona samo misli o deci koja u njenu ordinaciju dolaze sopstvenom voljom. Ona zaboravlja na decu koju ta starija deca nose u sebi, decu koja nisu tražila da budu rođena i koja ne žele da budu uništena i odbačena. Ta nerođena deca takođe zaslužuju ljubav i pomoć. Ona ne žele, niti je to Božiji plan za njih, da budu iskasapljena i bačena u biološki otpad. Gde je ljubav prema njima?

Obično ne iznosim svoje lične razgovore u javnost, ali u ovom slučaju sam to smatrala neophodnim. Pre svega, nadam se da ću podstaći roditelje koji šalju svoju decu tzv. hrišćanskim lekarima (pedijatrima, psihijatrima, psiholozima, porodičnim lekarima) da promisle da li su oni pravi hrišćani, pre nego što im prepuste brigu o duhovnom zdravlju svoje dece. Čak i ako doktor nikada ne pominje Boga ili veru u svom radu, sve što radi odraz je postojanja ili nepostojanja njegove vere. To se odnosi i na savete koje daje, tretmane koje preporučuje i moralne osnove njegovog rada.

Pored toga što želim da skrenem pažnju na ovaj problem, takođe se nadam da će pedijatrica koja mi je pisala naići na ovaj moj članak. Nije mi namera da se zbog mene oseti postiđeno niti želim da je osramotim pred drugima, ali se iskreno nadam da će još jednom razmotriti sve što sam joj rekla sada kada je prošlo određeno vreme od naše razmene imejlova. Nadam se da će možda preispitati svoju predstavu o milosrđu i ljubavi. Ona zna Hristove poruke, ali ih je prosto zanemarila u korist nečeg novog.

Gospode, pomozi njenim pacijentima. Smiluj se i na nju.

 

Autor: Emilija Bačić-Tulevski

Prevod za pravoslavniroditelj.org: T. Ć.

Izvor: Of promiscuity and pediatricians

 

Portal „Pravoslavni Roditelj“ zahvaljuje autorki na dozvoli da prevodimo njene izuzetno dragocene tekstove.

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.