Deca su najveće bogatstvo – razgovor s Radmilom Grujić

Deca su najveće bogatstvo – razgovor s Radmilom Grujić

Naša sagovornica je Radmila Grujić, saradnica časopisa Pravoslavni misionar, u kome ima stalnu rubriku „Višedetne porodice”. Ona je veroučiteljica u penziji. Umesto da se odmara, još uvek radi punom parom. Pitamo je: Koliko dugo pišete? Sa koliko porodica ste do sada razgovarali? Šta se podrazumeva pod pojmom „višedetne”? Da li su to porodice s troje ili četvoro i više dece?

 

– Za Pravoslavni misionar pišem deset godina, a za rubriku „Višedetne porodice” sedam godina, od kada je ona i ustanovljena, s blagoslovom glavnog i odgovornog urednika, prezvitera Olivera Subotića. S obzirom na to da on izlazi dvomesečno, uradila sam 40 intervjua, a 41. je u toku. Četvoro dece je prava reprodukcija, jer tako roditelji udvostručavaju talante, a dvoje dece je samo prosta reprodukcija. Mada, i troje dece je pokazatelj da su roditelji spremni za višedetstvo, ali kod njih najčešće postoji neki objektivni razlog.

Zašto je važno da se piše o takvim porodicama?

– Važno je da narod čuje da i danas postoje takve porodice, da one nisu zaostale, kao što nam je nametnuto da tako razmišljamo, da one nisu siromašne nego bogate, i najbogatije, da je među njima najveći broj intelektualaca, osvešćenih i pravoslavno prosvećenih, da je to ono za čim čezne duša svakog čoveka i da je u tome velika i istinska radost, jer ne prinosimo Bogu uzaludne žrtve nego tim žrtvama pokazujemo svoju iskrenu ljubav prema Bogu i svojim bližnjima, da je u tome smisao reči „ljubav” i objašnjenje jevanđeljskih reči „Bog je ljubav”.

 

porodica oca Dragana Stokina iz Subotice

 

Obično se kaže „višedetne porodice, a može se čuti i „mnogodetne. Da li biste napravili razliku između te dve reči?

– Postoji razlika. Na to su mi skrenuli pažnju mnogi čitaoci Pravoslavnog misionara ali i sâme porodice o kojima sam pisala. Oni koji smatraju da je dece mnogo, izražavaju se terminom „mnogodetna”, a oni koji smatraju da dece nikad nije mnogo, što je prava istina, koriste termin „višedetna” i smeta im kad čuju termin „mnogodetna”. A da li je iko ikad nazvao porodicu s jednim ili dvoje dece „malodetnom”? Nije. Zašto? Da li je to u redu?

Da li pišete isključivo o porodicama verujućih, aktivnih članova Crkve, ili uopšte o porodicama sa više dece?

– Samo o verujućim i crkvenim porodicama, koje imaju preporuku i blagoslov svog nadležnog sveštenika, jer takve porodice svojim životom svedoče svoju živu veru.

Ima li nešto što bi se moglo reći da je zajedničko ovakvim porodicama, nešto s čime ste se susreli u svakoj od njih?

– Svima je zajednička nepokolebljiva vera u Boga i vera da su deca, kao darovi Božiji, najveće bogatstvo. Čvrsto veruju da Sâm Bog, po Promislu Svome, određuje svakoj porodici koliko će imati dece, da će im On „za svaka usta dati i u usta”, „da se svako dete rađa sa hlebom ispod miške”. Ali svesni su i da im Bog ne uskraćuje slobodu u tome da li će oni to prihvatiti ili ne, a takođe su svesni da njihova sloboda može da ih dovede da počine greh čedomorstva, a to je strašan greh. Da je rađanje čin ljubavi i učestvovanje u stvaralaštvu Božijem. Oni tvore, zajedno sa Bogom, oni ispunjavaju Božju zapovest „rađajte se i množite se”, dakle ne Božiju preporuku, nego zapovest. To je veoma važno znati i razlikovati.

 

porodica Milić, izvor: Pravoslavni misionar br. 342

 

Koliko im vera u Boga olakšava podizanje i vaspitavanje dece i da li je nada u večni život i spasenje razlog što se odlučuju da imaju više dece?

– Već sam rekla da je vera osnov i kamen temeljac njihovog života i, naravno, pomaže im u vaspitavanju dece, a kao pravi hrišćani, oni imaju hrišćansku nadu u večni život svoj i svoje dece. Ali, da li će se spasti rađanjem, to uvek ostavljaju Bogu. Smatraju da treba da čine ono što stoji do njih, i to na najbolji način, a sve ostalo će Gospod nadomestiti, pa tako i spasenje.

Država minimalnim novčanim sredstvima pomaže porodicama, i to do četvoro dece, a ostalu decu zanemaruje. Ta sredstva ne zadovoljavaju potrebe višečlanog domaćinstva. Da li im pomaže Crkva i crkvene zajednice?

– Osnovni problem u Srbiji jeste „bela kuga”, alarmantno smanjenje nataliteta i povećanje mortaliteta (smrtnosti). Ta činjenica pokazuje da Republika Srbija decenijama unazad ima negativan stav prema višedetnosti. Zašto? Na to pitanje politička vlast izbegava da odgovori, a propagira da se bori za prosperitet i dobro naroda, i umesto da podstiče rađanje i umnožavanje naroda, vlast podstiče slobodu vršenja čedomorstva, bilo abortusima bilo sredstvima protiv začeća, koja su dostupna mladim, zdravim i reproduktivnim ljudima na javnim mestima kao što su kiosci. Time država potpomaže opadanje stanovništva.

Neshvatljivo je zašto se ne podstiče rađanje prirodnim putem, već se finansijski podržava rađanje vantelesnom oplodnjom. Kada bi narod imao podršku države za rađanje, tada bi mu se promenila i svest o njegovom biološkom opstanku. Rađanje je čin rodoljublja, ali i bogoljublja. Mladi ljudi su neiskusni i država treba da ih poučava kako da koriste svoju slobodu na dobro, a ne kako da je zloupotrebljavaju. I da donosi takve zakone, a ne da ozakonjuje zlo, kao što je abortus.

Na sreću, ako Bog dâ, država najavljuje spremnost da u tom pravcu učini neke pozitivne korake i pokazuje više razumevanja prema preporukama Srpske Pravoslavne Crkve. Strašno je koliko mnogo ima ostarelih neženja i neudatih devojaka! Zar je problem nataliteta nerešiv? Pre svega, treba zabraniti abortuse. Treba samo pogledati kako to rešavaju druge države. U mnogima je uvedeno plaćanje poreza za natalitet svim zaposlenim neženjama i porodicama bez dece. To je sasvim u redu, to je ujedno i čin rodoljublja i njihov dug prema sunarodnicima koji kroz rađanje dokazuju svoje rodoljublje velikim ličnim požrtvovanjem.

Jedinu pomoć višedetnim porodicama pruža Crkva, kroz ustanovu Verskog dobrotvornog starateljstva (VDS), kao i verni narod u parohijskim zajednicama. Najveći teret, ipak, snose deke i bake koji svu penziju potroše za svoje unuke, ali mnoge višedetne porodice nemaju žive deke i bake.

Mogu li oba roditelja da budu zaposlena ili, po pravilu, jedan bude kod kuće s decom? Mogu li majke koje su stekle visoko obrazovanje da rade i da istovremeno brinu o velikoj porodici?

– Nekad je izvodljivo da i majka radi, ali najčešće nije. Mnoge visokoobrazovane majke, koje ne mogu da rade, država treba da nagradi za njihov bogoljubivi, čovekoljubivi i rodoljubivi rad, a to je rađanje. Umesto toga, država ih kažnjava jer rađaju.

Pretpostavljam da, kada ih posetite, uglavnom vidite pozitivne strane. Da li ste primetili ili Vam je neko od roditelja iskreno priznao da se umori, da dođe do situacije kada mu se čini suviše teško? Imaju li vremena da se odmore, da ostanu ponekad sâmi sa sobom?

– Ta „pozitivnost” zrači iz njih i oni je ne mogu sakriti. To je Božija blagodat na njima. Kod višedetnih porodica sve je umnoženo i višestruko: i potrebe, i teret, i napor, i bol zbog bolesti dece, jer je njihov život neprestano i nesebično davanje svoje snage, svog vremena, bezrezervno darivanje sebe drugima, a čovekove moći su ograničene, telo je nemoćno, ali je zato i Bog njima bliži i pomoćnik u svemu, i kada Ga prizovu On nikada ne okasni. To ih još više učvršćuje u veri i nema očajavanja, što je svojstveno nevernicima.

Ali, kako deca odrastaju, raste i roditeljska snaga, njihova odmena su „sinovi jaki”. Kažu da im nije lako ali ne jadikuju, pravi su podvižnici. Zato je i radost velika, osobito duhovna radost, koja proizilazi iz prihvatanja Božijih darova, umnoženja ljubavi, velikog trudoljublja i odgovornosti, velikog smirenja i strpljenja, a posebno je tu delatna ljubav – „sve u svemu”. Bez nje nema prave radosti.

 

porodica Krvavac, izvor: Pravoslavni misionar br. 361

 

Da li deca u višedetnim porodicama mogu da imaju uslove života kao i ostala deca? Mogu li da se bave sportom ili da pohađaju neke vannastavne aktivnosti?

– Roditelji se trude da omoguće svojoj deci sve što im je potrebno: da se bave sportom, umetnošću, da umnožavaju svoje talante. Razvijaju dobre navike kod svoje dece, zapošljavaju ih raznim aktivnostima, tako da njihova deca ostvaruju rezultate na raznim poljima jer se trude i više od druge dece da opravdaju poverenje i ono što njihovi roditelji s požrtvovanjem ulažu u njih.

Kako se odvija njihov crkveni život? Da li prisustvuju bogosluženjima? Da li deca poste?

– Upravo je njihov crkveni život ono što odvaja ove porodice od ostalih višedetnih porodica, ateistički usmerenih. Oni osećaju Božije prizvanje, ne samo da prisustvuju nego i da saučestvuju u bogosluženjima, i da poštuju zapovesti Crkve. Jer oni su svesni da je Crkva velika porodica srođena s Bogom, a ne društvena organizacija. Za razliku od čisto telesne porodice, u kojoj su brojna tela vrlo često nekrštena i neosvećena, Crkva je duhovna i sveta porodica. Samo u njoj ove telesne porodice zadobijaju svetost, koja je Bogom zapoveđena: „Budite sveti” (1Pt 1,15-16)! Ona je praobraz Nebeske Crkve, osvećeni deo na grehovnom zemnom šaru, deo večnosti iz Večnosti, predukus Raja pre stvarnog Raja.

 

U njoj je Bog glava–Um, koji ukazuje i vodi na „Put, Istinu i večni Život” (Jn 14,6) i  koji sveukupnu tvorevinu Svoju usmerava ka Sebi, bespočetnom i večnom. U njoj su krštene duše, novorođene Duhom Svetim – duhovni očevi i duhovne majke (kumovi) i duhovna čeda (kumčad). Oni su krštenjem postali članovi nove obitelji, koja „veruje u vaskrsenje mrtvih i u život budućeg veka”, i koja živi tom i takvom verom. A samo takva vera svoj duhovni život hrani crkvenim bogosluženjima, nadasve Svetom Liturgijom, koja vrhuni u Svetom Pričešću Samim Živim Bogom, krsno-vaskrslim Gospodom Isusom Hristom i Njegovom božanskom večnošću. Ko se ovoga lišava, lišava se večnog života, a to znači i večne ljubavi iz koje je stvoren za večnost, jer Bog je sušta ljubav. Ko nije crkven, ograničava sebe na privremenost, radi koje nije stvoren, i okiva sebe grehovnošću sveta koji sav „u zlu leži”. Oni su spoznali i iskusili kroz crkvena bogosluženja da bez Crkve nema spasenja.

 

Da li je neka od višedetnih majki došla u iskušenje da učini abortus? Posebno ako su joj se rađala bolesna deca ili zbog materijalne oskudice?

 

– Nijedna višedetna porodica mi nije rekla da je došla u takvo iskušenje osim samohrane majke Nikoline s devetoro dece, koja mi nije navela materijalne razloge, nego je razlog bila preljuba njenog muža koji je pritom i fizički zlostavljao i nju i njihovu decu. U šestoj trudnoći došla je u takvo iskušenje i to nam je priznala: „Nažalost jesam, htela sam šesto dete da abortiram, ali Bog mi nije dao. Kad sam već zakazala, te noći sanjam malo dete kako plače i kaže mi: ’Majka, nemoj mene baciti’. Strašno sam se potresla i odlučila – rodiću”.

Trpela je takvog muža i rađala svako začeto dete, i najzad je morala da ga napusti da bi spasla sebe i decu. I pored svega toga, ona ga je na neki način opravdavala i zahtevala od dece da ga poštuju kao oca. Navešću njene reči: „Teško mi je da govorim svoju istinu, jer je veoma gorka. Teško mi je da govorim ružno o mužu, jer je on otac moje devetoro dece”. Preporuku za ovu majku dao mi je starešina crkve Svete Petke u Surčinu, koji joj pomaže i usrdno se brine o njoj i njenoj deci i čije ime moram da spomenem – otac Slobodan Radojčić.

 

porodica Vojvodić

 

Pošto je Vaša rubrika dobila prilično prostora u Pravoslavnom misionaru, da li to znači da su i te porodice svojevrsni misionari? Ova rubrika ima za cilj da ohrabri supružnike i mlade ljude koji se tek spremaju za brak da se odluče za rađanje više dece. Da li znate da se kod nekoga ispunila ova misija?

– Oni su pravi misionari koji svojim životom i delom potvrđuju svoje reči, a time upućuju poruke i ostalim porodicama da ih ohrabre i podstaknu na blagoslov koji su dobili stupivši u brak. Ima dosta primera da njihova misija ostvaruje pozitivne rezultate.

Šta najčešće navode kao razlog pristanka da o njima pišete?

– Upravo to: odazvali smo se Vašem pozivu za razgovor najviše zato što nas duboko pogađa stanje nataliteta u Srbiji, zbog želje da se širi misija o višedetnim porodicama i da se mnogi bračni parovi ohrabre za rađanje. Deca iz takvih porodica najčešće slede primer svojih roditelja i ona takođe stvaraju svoje višedetne porodice, jer to smatraju normalnim, a imaju iskustvo koje su stekli odrastanjem i vaspitanjem od svojih roditelja.

Da li su vam neke porodice priznale da su, poučene primerom neke višedetne porodice, i same se odvažile na treće i četvrto dete?

– Da, što je veoma ohrabrujuće i pokazuje uspešnu misiju višedetnih porodica. Ne sakrivaju se od javnosti, ne okreću svoje poglede na drugu stranu nego gledaju s ljubavlju na druge kojima treba podstrek i podrška a, pre svega, bitno je isticanje i širenje Pravoslavlja kao pravoživlja, što podrazumeva rađanje.

A da li su Vas neke porodice odbile?

– Da, bilo je i takvih. Ali ja i njih razumem. Mada ih obavezno upitam: čega se plaše oni koji se samo živog Boga plaše? Da će imati nekih neprijatnosti i iskušenja na koje nisu spremni? Oni ne smatraju da je sâm intervju neprijatnost nego nešto što bi usledilo posle toga. A mnogi od njih su dobili blagoslov od svog parohijskog sveštenika ili duhovnika, čak i preporuku. Ali, takva je njihova volja i treba je poštovati.

Šta Vama lično znače posete takvim porodicama i pisanje o njima?

– Mnogo mi znači. Oni na mene prenose svoju radost, blagodat se oseća u svakoj od njih. Oni me podmlađuju, naročito deca, anđeli. Tu su deca mnogo bolja i poslušnija. Starija deca vode brigu o mlađoj i kod njih se veoma rano razvija osećaj odgovornosti prema mlađoj braći i sestrama. S tim porodicama sam i dalje u kontaktu, zovemo jedni druge, pitamo za zdravlje i za novosti. Nakon godinu-dve oni mi jave radosne vesti da im se rodilo još jedno dete, čak i blizanci. To je za mene posao koji me ispunjava u penzionerskim danima, zapravo ga i ne doživljavam kao posao nego više kao susretanje u duhovnoj radosti i prenošenje blagodatnih energija. Svaka od tih porodica je posebna, i svaka je jednako blagodatna. Svi mi koji pišemo za Pravoslavni misionar činimo to dobrovoljno i, neka mi bude oprošteno što ću da nas pohvalim, 2016. godine nas je obradovala podrška Patrijarha Irineja, svi smo dobili na dar veliku Bibliju s posvetom Njegove Svetosti za naš dobrotvorni rad. A ovo je za mene mnogo više od dobrotvornog rada – ljubav na delu.

Imate li još nešto da dodate?

– Ne smemo zaboravljati reči svima nam dragog Patrijarha Pavla, nego ih uvek isticati, reči koje treba da važe za svakog hrišćanina, a to višedetne porodice svedoče svojim životom: „Budimo ljudi… Čovek mora da zna cilj i smisao života. To je najvažnije… Gospod Isus nas opominje da je smisao našeg života svetost. Sveti život po veri svetoj pravoslavnoj… Veličina žene, kao ličnosti, ogleda se u rađanju i služenju, baš kao kod Bogorodice”. Takođe i reči Sv. Porfirija Kavsokalivita: „Ja se ne molim Bogu da mi bude dobro nego da ja budem dobar”.

 

Hvala Vam od srca!

 

Razgovor vodila: Danijela Popović

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.