Prenosimo pismo mitropolita Amfilohija kao izuzetno dobar izraz pravoslavnog stava prema tzv. gej paradi ili kako mitropolit reče – „paradi bestidnosti“. Mi kao pravoslavni roditelji smo dužni da zaštitimo decu od svake javne promocije greha jer to je ono što Bog od nas očekuje. Ne smemo i nećemo stajati po strani dok se u naše škole i na našim ulicama, kao i kroz državne zakone promoviše greh, jer znamo da deca koju imamo nisu naša privatna svojina već dar od Boga Živoga koji nas uči da je prava ljubav prema čoveku ona koja ne zatvara oči pred grehom već se govorenjem istine o grehu istinski brine o osobi koja greši.
Pišem ovo otvoreno pismo kako vama u Crnoj Gori, tako i svima zagovornicima vašeg načina življenja u Evropi i svijetu, sa dubokom zabrinutošću ali i odgovornošću, pred Bogom i ljudima. Na prvom mjestu, da bih obrazložio svoj naziv tzv. „parade ponosa“, želim da istaknem da u svjetlosti Hristove nauke i evanđelskog morala – svako stvorenje, a pogotovo čovjek, bilo koji čovjek, predstavlja svetinju nad svetinjama. To sa razloga što je svaki čovjek, po svojoj prirodi i po svom prizvanju – bogoliko biće, biće stvoreno po Božjem liku. Zato onaj koji bi prezreo čovjeka, pa i najvećeg grješnika i zločinca, prezire Boga koji ga je stvorio. Drevni hrišćanski pustinjak izražava sledećim riječima neprolaznu istinu: „Vidio si brata svoga (a svaki čovjek nam je brat i vječni sabrat) – vidio si Boga svoga“. A Sveti Jovan Bogoslov kaže: „Ko ne ljubi brata ostaje u smrti.“ I još više: „Ako ko reče: Ljubim Boga, a mrzi brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, kojega ne vidi.“
Međutim, ljubiti i istinski poštovati čovjeka, ne znači ljubiti grijeh, zlo, zločinstvo, pomračenost, nečovječnost u čovjeku, biti nezainteresovan za čovjeka – kojim putem čovjek hodi: putem života ili putem smrti (treći put za čovjeka ne postoji). Grijeh znači zloupotrebu ljudske prirode i prirode uopšte i njeno lišavanje dara napredovanja ka boljem i savršenijem, hod ka smrti. Riječ Hristova ženi grješnici koju su tražili da bude kamenovana zbog grijeha: „Idi i ja te ne osuđujem, ali više ne griješi“, predstavlja neprolazno moralno pravilo istinskog čovjekoljublja, koje razlikuje grješnika od grijeha: grješnika, kao božansku ikonu voljeti vječnom ljubavlju, ali se boriti protiv grijeha, to jest protiv svega onoga, u sebi i u drugima, što rasčovječuje čovjeka i odvodi ga u zemlju nedođiju; što ga otuđuje od njegove bogodane čovječnosti i vječne svrsishodnosti njegovog postojanja. Proglašavanje grijeha za vrlinu i pravo, nečovječnosti za čovječnost, zla za dobro, čovjekomržnje za čovjekoljublje – to prati čovjeka kroz svu njegovu istoriju. To podmetanje roga za svijeću, proglašavanje grijeha za vrlinu, dublje čovjekomržnje za čovjekoljublje, gospodo i vječna sabraćo, očevidno, svojstveno je i vama, naročito vašim učiteljima. Jer uporno proglašavanje svakog otpora protiv neprirodnog bluda, (a to jeste) pederastija, muželožništvo, gejstvo), kao i bilo kog drugog grijeha, za homofobiju, šta je drugo do obmanjivanje sebe samih i drugih i prodavanje roga za svijeću? Grjeholjublje, pohotoljublje, samoljublje, srebroljublje, vlastoljublje – oduvijek su bili i ostali – uništavanje istinske čovječnosti u čovjeku, mržnja protiv čovjeka. Proglašavati strah od grijeha, grjehofobiju za homofobiju, znači ne znati šta je čovjek, poistovjećivati moralnu posunovraćenost za vrlinu, čovjeka grješnika sa grijehom. Plod toga? – Srednjovjekovna inkvizicija, krvave revolucije, stvaranje „novih poredaka“ hitlerovskih, boljševičkih i inih („seksualna revolucija“ druge polovine XX vijeka, gledana sa tačke gledišta vječne čovječnosti i neprolaznog smisla ljudskog života – izdanak je iz tog istog antičovječnog korijena). Bogonadahnuta pak riječ Apostola narodâ Pavla: „Ne varajte se, ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni rukobludnici, ni muželožnici, ni lakomci, ni lopovi, ni pijanice, ni opadači, ni otimači, neće naslijediti Carstvo Božije“ (1Kor. 6, 9-10), – predstavlja ne homofobiju nego istinito čovjekoljublje, ukazanje na sve ono što obezobražuje i razara čovjeka.
Čovjek je biće koje rađa Sloboda i koje rađa za slobodu, a ne za robovanje nagonima i prolaznim stihijama ovoga svijeta. Kao takav čovjek je biće ne samo rađano za slobodu i za zadobijanje slobode, nego i biće prizvano da upravlja i gospodari sobom i sveukupnom tvorevinom, da sebe i svu tvorevinu „oslobodi od robovanja propadljivosti na slobodu slave Božije“ (Rm. 8, 21). Tako shvaćen čovjek pa čak i priroda čovjekova i njeni zakoni (a kamoli njena zloupotreba)ne predstavljaju mjeru i konačnu svrhu čovjekovog postojanja. Ono što je ugrađeno u čovjekovu prirodu, prirodu muškog i ženskog, nije svrha samo sebi nego predstavlja kvasac i mogućnost uzajamnog usavršavanja, rađanja, umnožavanja i ka boljem napredovanja roda ljudskog. Da bi to ostvarila, sveukupna priroda, pa i ljudska, očekuje da bude upotrebljena na pravi način, a ne zloupotrebljena. Otuda sva ljudska kultura i civilizacija, sve što je čovjek istinski dobro stvorio i uradio, plod je ne samo očuvanja prirodnog poretka stvari, nego predstavlja ukroćivanje, usavršavanje, preoblikovanje prirode, njeno oslobađanje od nagona i nužnosti i time zadobijanje slobode i ostvarivanje njenih bogodanih mogućnosti.
Jedan od osnovnih nagona čovjekovih jeste polni nagon, bolje i prikladnije rečeno, „djetorodni nagon“. Sveukupno religijsko i dublje iskustvo čovjekovo, naročito iskustvo Crkve Božije, kao dubokog znalca ljudske prirode, zahtijeva ne robovanje ovom ili bilo kom drugom nagonu, nego ukroćivanje, preobražavanje, vaspitavanje, usmjeravanje ka oslobađanju od nagonosti (nasilja), radi ostvarivanja njenog dubljeg smisla i cilja, kako bi se čovjek oslobodio od robovanja bilo kakvoj prinudi, a iznad svega od robovanja smrti i prolaznosti. Tako, ukroćivanje i gospodarenje djetorodnim nagonom, njegova pravovremena upotreba, oslobađa ga od beslovesnosti i usmjerava na plodnost i rodnost, na bogodanu upotrebu, kojom se zadobija i stiče ljubav i plodotvorno opštenje sa drugim bićem, kao predukus vječne božanske Ljubavi i besmrtnog čovjekovog zajedništva u njedrima živoga Boga Ljubavi.
Sve što postoji, postoji da bi postalo savršenije i da bi donijelo ploda. Drvo koje ne donosi ploda, siječe se i u oganj baca. Upravo radi zadobijanja istinske ljubavi i slobode ljudskog bića (duhovne i tjelesne) i plodnosti i plodotvornosti čovjeka, Crkva Hristova (a i sveukupno religijsko i naučno čovjekovo iskustvo), neprekidno poziva na ukroćenje i gospodarenje čovjekovim nagonima. Zato ona postojano priziva na privremeno uzdržanje od polnih odnosa (jabuka i svaki plod se jede kad sazrije a nikad nezreo i zelen), na uzdržanje, kako prije braka, i mimo braka, tako i na čuvanje svetinje braka, rađanjem djece i cjelomudrenošću njegovom. Utoliko prije, sveljudski moralni kod, a posebno Crkva Božja svojim bićem i svjedočenjem protivi se protivprirodnom, beslovesnom i jalovom raspaljivanju muškog na muško, ženskog na žensko. To je ustvari poziv ne na mržnju čovjeka, nego na ostvarivanje istinske ljubavi, zajedništva i čovjekoljublja; poziv na istinsku slobodu ljudskog bića (istinska je samo ako je vječna i besmrtna) i na podvig čovjekovog oslobađanja od svega onoga što ga čini robom nužnosti, smrti i ništavila.
Iz odgovornosti za sebe, za vas, za djecu svijeta i budućnost čovjekovu osjećam obavezu da ponovim riječi znamenite Gabrijele Kubi: savremena tzv. „seksualna revolucija“ (gej paraderi predstavljaju njenu avangardu), predstavlja „uništenje slobode u ime slobode“. Današnja „seksualna sloboda“ vodi ustvari porobljavanju čovjeka nagonima. Mi živimo u vremenu afirmacije nagonskog totalitarizma, a vaše parade su javni manifest i propaganda tog totalitarizma. Ova „revolucija“ novog (prastarog) paganskog totalitarizma beslovesnih nagona, obesmišljuje svetinju ljubavi i braka, razara i obesmišljuje porodicu, osnovnu ćeliju ljudske zajednice. U ime zadovoljenja nagonske polne želje ona pretvara bračnu zajednicu u hibrid, materinu ženinu utrobu iz radionice života u radionicu smrti, muškarca stvorenog da bude sijač sjemena za nova besmrtna bića i umnoženje ljudskog roda – u prosipatelja mrtve sperme, koja se od klice života pretvara u klicu truleži i smrti. Kroz ovu „revoluciju“, naročito kroz gejstvo, sve funkcioniše „prirodno“ ali jalovo. Gejstvom ne samo što se onemogućuje ostvarivanje svrsishodnosti utkane u prirodu muškog i ženskog, nego dolazi do posunovraćenja same ljudske prirode: žensko nije žensko, muško nije muško. Muželoštvo (gejstvo) vodi samouništenju, samoubistvu, ne samo pojedinca nego – čovječanstva. Ono je „poklonjenje tijelu i krvi“, obogotvorenje „pohote ploti, pohote očiju i gordosti života“, zaborav „da svijet prolazi i pohota njegova“.
Ako je polna strast, nagonska pohotljivost, u ovom slučaju i posunovraćena, „urođeno“ pravo jedne vrste ljudi, zašto bi bilo zabranjeno rodoskvrnjenje, incest, a uz to i polno opštenje oca sa sinom, majke sa ćerkom? Zašto bi bila zabranjena pedofilija? Uostalom, nisu li danas pornografija i njene nastranosti, od homoseksualizma do pedofilije postali najunosniji biznis koji se mjeri milijardama? Na osnovu činjenica se tvrdi da je trideset pet posto svih preuzimanja na Internetu pornografija i da najbrže raste tržište sa dječjim pornografskim filmovima. Govori se o najmanje oko dva miliona djece koja se nude na Internetu ili su prikazana u seksualnom nasilju. Ovaj duhovni otrov njegovanja nagona, razvrata i svih polnih nastranosti od malih nogu, zar nije neuporedivo zarazniji i dugoročno opasniji za cjelosno ljudsko zdravlje od bilo koje droge i zatrovane hrane?
Ova „globalna seksualna revolucija“ utoliko je nečovječnija, da ne kažemo, demonskija i opasnija, ukoliko iza nje stoje svjetske organizacije s ogromnim finansijskim zaradama i sredstvima kojima finansiraju dobro plaćene aktiviste ovog nagonskog globalnog totalitarizma moralne destrukcije i primitivizma najgore vrste. Tako biva i sa tzv. „paradom ponosa“ kod nas i u svijetu. Da nije dobrih para i finansija od evropskih pederskih društava i pojedinaca, zar bi bilo moguće njihovo organizovanje? Svakom iole zdravomislećem čovjeku danas, jasno je da se zadovoljenjem dva nagona, moćnici trude da usreće i usmjere ljudsko društvo: nagonom vlastoljublja – samoživog i koristoljubivog gospodarenja zemaljskim dobrima, ljudima i narodima i nagonom slastoljublja – uzdizanjem hedonizma na pijedestal božanstva. To je ustvari povampirenje onog drevnog rimskog načela življenja – „hljeba i igara“, zbog koga je propao ne samo Stari Rim, nego i sve dosadašnje civilizacije, koje su završile tom i takvom moralnom dekadencijom i izgubljenošću dubljeg smisla života. I kao što „čovjekoubica od iskoni“ uzima na sebe obrazinu Boga („postaćete kao bogovi“), tako i dubinski prezir prave vječne čovječnosti uzima na sebe obrazinu borbe za ljudska prava, borbe protiv „homofobije“ i sl. Na pomolu je i na djelu totalitarizam beslovesnog hedonizma, a time i negiranje sveukupnog ljudskog, prvjenstveno svereligijskog, a iznad svega hrišćanskog moralnog kôda i opita. Darvinističko-marksističko shvatanje čovjeka, ljudske prirode i smisla, nije se usuđivalo da izvede konačne zaključke svojih osnovnih stavova i premisa. Čuvalo je, u bitnim stvarima, moralne osnove načina ljudskog življenja, bez obzira na svoj društveno-socijalni totalitarizam. Ovaj novi hedonistički totalitarizam, koji svodi život na ovostrano, na pohot i pamet, ljudsku pohot i ljudsku pamet, lišava čovjeka i čovječanstvo, što je od svega najstrašnije, osjećanja grijeha i stida (a stid, po Tarkovskom, spasava svijet), a time mogućnosti i potrebe pokajanja; nastupa sa tačke gledišta amoralnosti, s one strane dobra i zla. „Zakon mu je što mu srce žudi“ (Njegoš), „što ne žudi“ – u ljudska pravila življenja i prava – „ne piše“.
Velika, mnogoljudna, mnogonacionalna i mnogoreligijska Rusija, čuvajući svoj izvorni moralni kôd, zdravlje svoje djece i svoju budućnost, upravo zbog poštovanja ljudskih prava i moralnih prava ogromne većine stanovništva, zabranila je (kažu na sto godina) javnu paradnu propagandu grijeha i bestidnosti. To je učinila i Srbija iz bojazni da ne dođe (kao što se to već ranije dogodilo) do erupcije desktrukcije i uličnih sukoba koje ovakve parade izazivaju. Vlast u Crnoj Gori se očevidno nalazi pod pritiskom evropskih pederskih lobija koji koriste potrebu Crne Gore za evropskim integracijama, a s druge strane ona poznaje violentnost svoga naroda i njegovu ukorijenjenost u iskonskim moralnim vrijednostima, pa joj nije nimalo lako. Zato se i obraćam ovim pismom, sa ljubavlju i brigom, kao naslednik Sv. Petra Cetinjskog, vama svojoj djeci i braći po ljudskom zvanju i vječnom prizvanju. Nadam se, prvo, da ovo što vam pišem, nećete shvatiti kao znak bilo kakve mržnje ili prezira prema vama, kao svetim ikonama Božjim. Ovdje je samo podsjećanje i sebe i vas i drugih, na vječno čovjekovo dostojanstvo i pravo na istinsku čovječnost kao i na način kako se ona zadobija i ostvaruje. Vama i meni i svima ljudima je „sve slobodno ali nije sve na korist“. Zadobijanje svojih pravih ili lažnih prava, mora biti utemeljeno na poštovanju prava drugih. Propagiranje svojih prava na ovaj način, gaženjem moralnog osjećanja ogromne većine ljudi, izaziva ni od koga željene posledice, porazne kako za vas, tako i za društvo, državu, uvećava mržnju, nemire, nesreću, nasilje. Uvjeren sam da ste i sami svjesni da i samo nazivanje ovih parada – „paradama ponosa“ skriva kod onih koji su ih tako nazvali bjekstvo od sopstvene dublje lične tragike, bjekstvo od svoje unutarnje rascijepljenosti i nesigurnosti. Bilo kako bilo, Crna Gora ima na pretek svojih dioba, svoga siromaštva, svojih nevolja. Zar je potrebno da je i vi preopterećujete svojom mukom i nesrećom, za sebe bitno ništa ne dobijajući, a gazeći po savjestima ogromne većine svoje braće? Zar je dobro da vama manipulišu, Crnom Gorom i njenom slobodom i dostojanstvom, ideološki interesi raznih evropskih lobija koji predstavljaju sve drugo osim one istinske i prave hrišćanske Evrope koju podržavamo i kojoj stremimo? Crnogorci su oduvijek bili protiv totalitarizma svake vrste, pa i protiv propagande ovog tipa moralnog totalitarizma. Zato, još ste braćo na vrijeme, razmislite, ne stvarajte paradama bestidnosti nevolju i sebi i drugima. Od svega bi bilo najbolje: stati otvorenom savješću pred Svetog Petra Cetinjskoga i Svetog Vasilija Ostroškog. Samo ono što bude imalo njihov blagoslov na sebi bilo bi i biće istinsko dobro, pravo i pravda, za vas, za sve nas, i za sve ljude.
Cetinje, 16. oktobar 2013. +Mitropolit Amfilohije
Izvor: Pastirsko pismo Mitropolita Amfilohija organizatorima parade bestidnosti u Podgorici
Komentari