Pravoslavni psihijatar o gej-paradi i homoseksualizmu

Pravoslavni psihijatar o gej-paradi i homoseksualizmu

Ponovo se, kao i svake godine u septembru u Srbiji, uslovljeni moralnim padom našeg društva i događanjima povezanim sa tim, bavimo temom promocije homoseksualizma.

Zbog čega je neophodno da svaki roditelj , bez obzira da li je vernik ili ne, oštro istupi i suprotstavi se bilo kakvoj javnoj promociji homoseksualizma i nametanju homoseksualizma i drugih tzv. „seksualnih orijentacija“ koje se kriju iza učestalo korišćene skraćenice LGBT (lezbejske, gej, biseksualne i transeksualne,transvestitske seksualne orijentacije) ? Šta je loše u tome da neko bude homoseksualan? Možda se on jednostavno rodio kao takav, a zbog osude društva mu biva još teže?

Zašto ne treba dopustiti da se svaka tzv. „seksualna orijentacija“ uzdigne na nivo ljudskih prava i dobije svoje pravno utemeljenje i društvenu priznatost?

Najkraći odgovor je: zato što u ovom društvu ne žive samo odrasli ljudi, punoletne osobe sa punom odgovornošću za svoje izbore, puteve i stranputice, već u ovom društvu žive i deca, ličnosti koje su u fazi formiranja i razvoja i nikome se ne sme dati pravo niti mogućnost da deci nameće greh nazivajući ga vrlinom, da nameće nemoral nazivajući ga „orijentacijom“ , da promoviše deci promašene puteve u životu kao poželjne modele za ugledanje.

Ne dozvolimo da nam ispiru mozak kako ni psihijatri homoseksualnost ne smatraju za poremećaj, kako je suprotstavljanje promociji homoseksualizma odraz zatucanosti i diskriminacije. Naravno, ovde ne govorimo da treba biti nasilan prema osobama koje boluju od ove grehovne naklnosti, već da se oštro treba suprotstaviti bukvalno svakom pokušaju da se taj greh promoviše u javnom prostoru našoj deci – putem filmova, crtanih filmova, školskih predmeta poput seksualnog obrazovanja, brošura i javnih manifestacija kao što je tzv. „Parada ponosa“.

U tekstu koji je pred vama, ruski pravoslavni psihijatar Dimitrije Avdejev između ostalog pojašnjava da je sledeća seksualna stranputica koja traži svoju zakonsku priznatost kao „orijentacija“ i pravo na slobodno izražavanje – pedofilija.

Treba se dobro zamisliti nad time kuda će stvari otići, ne za nas već po našu decu, ako ne pokažemo nijedan znak otpora…

PravoslavniRoditelj.org

 

 

Sodomski greh

 

Šta Crkva govori o sodomskom (pod sodomijom se u pravoslavnoj literaturi naziva homoseksualizam, prim.urednika sajta) grehu?

 

U „Osnovama socijalne koncepcije Ruske Pravoslavne Crkve“ je, između ostalog, napisano i sledeće:

 

„Sveto Pismo i učenje Crkve nedvosmisleno osuđuju homoseksualne polne odnose, videći u tome poročno unakaženje čovekove Bogom stvorene prirode. „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica“ (3 Mojs. 20:13). Biblija govori o teškoj kazni kojom je Bog kaznio stanovnike Sodoma (1 Mojs 19:1-29), po tumačenju Svetih Otaca upravo za greh homoseksualizma. Apostol Pavle, opisujući moralno stanje neznabožačkog sveta, homoseksualne odnose ubraja u „sramne strasti“ i „nečistote“ koje prljaju ljudsko telo.

Jer i žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno, a isto tako i muškarci ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram, primajući na sebi odgovarajuću platu za svoju zabludu“ (Rim. 1:26-27) Ne varajte se ni rukobludnici, ni muželožnici… neće naslijediti Carstvo Božije“, pisao je apostol Pavle stanovnicima razvratnog Korinta (1 Kor. 6:9-10).

Svetootačko Predanje veoma jasno i nedvosmisleno osuđuje bilo kakve manifestacije homoseksualizma. „Učenje dvanaest apostola“, dela Svetih Vasilija Velikog, Jovana Zlatoustog, Grigorija Niskog, blaženog Avgustina, kanoni Svetog Jovana Posnika izražavaju nepromenjeno učenje Crkve: homoseksualne veze su grehovne i podležu osudi. Ljudi koji se nalaze u ovim odnosima nemaju pravo da budu u sveštenstvu (7. pravilo Vasilija Velikog, 4. pravilo Grigorija Niskog, 30. pravilo Jovana Posnika).

Obraćajući se ljudima koji su se uprljali grehom sodomije, prepodobni Maksim Grk je pozivao: „Poznajte sebe, nesrećni! Kakvoj ste se prljavoj nasladi vi predali!… Potrudite se da se što pre udaljite od te vaše najnečistije i najsmradnije naslade, zamrzite je. Ko bude govorio da to nije ništa, predajte ga večnoj anatemi kao protivnika Jevanđelja Hrista Spasitelja, kao protivnika koji razvraća tu Nauku. Očistite sebe iskrenim pokajanjem, toplim suzama i pojačanom milostinjom uz čistu molitvu… Zamrzite iz sve duše tu bezbožnost da ne biste bili sinovi prokletstva i večne smrti“.

Diskusije o položaju takozvanih „seksualnih manjina“ u savremenom društvu teže da priznaju homoseksualizam ne kao polnu izopačenost, već samo kao jednu od „seksualnih orijentacija“ koje imaju jednako pravo na društveno ispoljavanje i uvažavanje. Takođe se tvrdi i da je homoseksualna naklonost uslovljena individualnom prirodnom sklonošću. Pravoslavna Crkva govori iz nepromenljivog uverenja da, Bogom ustanovljeni, bračni savez muškarca i žene ne može biti izjednačen sa izopačenim manifestacijama seksualnosti. Crkva smatra homoseksualizam grehovnom povredom ljudske prirode koja se može prevladati duhovnim trudom koji vodi ka isceljenju i razvoju čovekove ličnosti. Homoseksualna stremljenja, kao i druge strasti koje kidaju palog čoveka, leče se Svetim Tajnama, molitvom, postom, pokajanjem, čitanjem Svetog Pisma i svetootačkih knjiga, kao i hrišćanskim opštenjem sa verujućim ljudima koji su spremni da pruže duhovnu podršku.

Imajući pastirsku odgovornost prema ljudima koji imaju homoseksualne sklonosti, Crkva se istovremeno odlučno suprotstavlja pokušajima da se grehovna tendencija prikaže kao „norma“, a posebno da se predstavi kao razlog za ponos i primer za oponašanje. Upravo zato Crkva osuđuje bilo kakvu propagandu homoseksualizma, ne odričući nikome osnovna prava na život, uvažavanje ličnog dostojanstva i učešće u društvenom životu. Crkva, međutim, smatra da se osobama koje promovišu homoseksualni način života ne sme dopustiti predavački i vaspitni rad među decom i omladinom, kao ni rukovodeće pozicije u vojsci i popravnim ustanovama…“

1992. godine Svetska zdravstvena organizacija je isključila „homoseksualizam“ iz Dijagnostičkog priručnika (priručnika koji klasifikuje psihičke poremećaje – prim.urednika sajta). Postupivši tako ona je samo pratila Američku psihijatrijsku asocijaciju (APA) koja je isključila homoseksualizam iz svog „Priručnika za dijagnostiku i statistiku“ (DSM), to jest iz dijagnoze psihijatrijskih poremećaja.

 

Evo kako se sve dogodilo.

 

Da bismo razumeli postupke APA, potrebno je predstaviti situaciju u SAD šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka. U to vreme su se pod sumnju stavile sve tradicionalne vrednosti i uverenja. To je bilo vreme bunta protiv bilo kakvih autoriteta, takozvana „seksualna revolucija“ bila je u punom jeku. U takvoj atmosferi mala grupa radikalno nastrojenih američkih homoseksualaca pokrenula je političku kampanju za priznanje homoseksualizma kao normalnog načina života. Ovom „lobiju“ je pošlo za rukom da izvojuje pobedu u komitetu koji se bavio ponovnim pregledom „Dijagnostičkog i statističkog priručnika“ (DSM).

1963. godine medicinska akademija u Njujorku izdala je zahtev da se pripremi izveštaj po pitanju homoseksualizma pošto je takvo ponašanje bilo sve više rasprostranjeno. Komitet je došao do sledećeg zaključka: „Homoseksualnost zaista predstavlja bolest. Homoseksualac je osoba sa poremećajima u emocionalnoj sferi, nesposobna za formiranje heteroseksualnih odnosa“. U izveštaju je takođe navedeno i sledeće: „Neki homoseksualci izlaze iz okvira čisto odbrambene pozicije i počinju da dokazuju da ovaj poremećaj predstavlja sam po sebi poželjan, plemenit i privlačan način života“.

Međutim, pod pritiskom homoseksualnog „lobija“, bez rukovođenja naučnim zaključcima, Američka psihijatrijska asocijacija je glasala da homoseksualizam bude priznat kao normalna pojava.

Profesor R. Bajer je kasnije pričao kako su lideri homoseksualne struje u psihijatrijskoj asocijaciji prekidali istupanja kolega koji su zastupali drugačije stavove. Na zasedanju APA 1970. godine, doktor Irving Biber, poznati američki psihijatar je održao izlaganje o „homoseksualizmu i transseksualizmu“. Bibera su podvrgli oštroj kritici. Njegovi pokušaji da odbrani svoj stav naišli su na podrugljivi smeh. Jedan od kritičara je izrekao sledeće: „Čitao sam Vašu knjigu, doktore Biber, i kada bi se u toj knjizi o crncima govorilo na način na koji se govori o homoseksualcima, Vas bi išibali i odsekli vam ekstremitete – što Vi i zaslužujete“.

Što dalje – sve gore. U sastav sledeće komisije koja je 1971. godine razmatrala ovaj problem, ušli su ljudi koji su se otvoreno zalagali za homoseksualizam. 1973. godine protivnici homoseksualne struje u psihijatrijskoj asocijaciji Sjedinjenih Amerikih Država bili su već u očiglednoj manjini.

Na prvoj etapi APA je odlučila da ubuduće dijagnoza „homoseksualnost“ treba da se primenjuje samo u slučajevima „egodistoničkog“ homoseksualizma, to jest, u slučajevima kada je homoseksualna orijentacija izazivala „očiglednu patnju“ kod pacijenta. Ako se pak pacijent oseća normalno sa svojom seksualnom orijentacijom onda se tada smatralo nedopustivim da mu se postavlja dijagnoza psihičkog poremećaja. Na drugoj etapi su reči „homoseksualnost“ i „homoseksualizam“ bili potpuno izuzeti iz „Priručnika“ jer, kao što je napisano u predgovoru za deseto izdanje, ova dijagnoza se smatrala za „diskriminaciju“.

1978. godine, pet godina nakon što je APA odlučila da isključi „homoseksualizam“ iz „Priručnika“ sprovedena je anketa među 10 hiljada američkih psihijatara koji su bili članovi APA. 68% psihijatara iz broja ispitanika koji su učestvovali u istraživanju smatralo je, kao i ranije, da homoseksualnost predstavlja psihičko oboljenje.

Grehovna grudva, poput snežne, sve više narasta. U poslednjem izdanju „Priručnika za dijagnostiku i statistiku“ koji je izdala Američka psihijatrijska asocijacija već vidimo suštinske promene u vezi sa pedofilijom. Saglasno DSM-4 osoba se više ne smatra za pedofila ako prosto prilazi deci ili mašta na temu intimnog kontakta sa njima. On se smatra pedofilom samo u slučaju da je svestan da postupa loše i da zbog toga oseća teskobu ili ako pedofilija „stvara prepreke za njegov normalni život“. Na taj način, zvanična nauka u Americi se prosto potpisala pod svoju nemoralnost, pod svoju duhovnu nedefinisanost.

2011. godine na parlamentarnom zasedanju, kanadski psiholozi su izjavili da „pedofilija predstavlja isto seksualnu orijentaciju kao što su homoseksualizam i heteroseksualizam“. Na ovom zasedanju se razmatrao zakonodavni akt u vezi sa seksualnim zločinima protiv dece. Protiv izjave da pedofilija predstavlja „seksualnu orijentaciju“ istupio je samo jedan član parlamenta.

Danas zakonodavni organi SAD pripremaju legalizovanje 30 vrsta „seksualne orijentacije“ koje se za sada još uvek nalaze na spisku psihičkih poremećaja APA – upozorava organizacija za zaštitu prava „American Family Association“. Krajem decembra 2012. godine američki Kongres je pristupio pripremi statusa pravne i državne zaštite za „seksualne orijentacije“ kao što su incest, nekrofilija, zoofilija, pedofilija – primećuje ova organizacija.

Pokušaji zakonodavne zabrane propagande homoseksualizma u Rusiji preduzimali su se kako na državnom, tako i na regionalnom nivou još od početka drugog milenijuma. U januaru 2013. godine slični zakoni prihvaćeni su na lokalnom nivou u nekoliko regiona Rusije (Sankt Peterburg, Arhangelska, Kostromska, Rjazanska, Novosibirska, Magadanska, Samarska i Kalinjingradska oblast, Krasnodarski region, Čukotski autonomni okrug i Baškirija). Slični zakon na državnom nivou usvojila je Državna duma na prvoj sednici 25. januara 2013. godine. Za vreme sednica predstavnici sodomije nisu se zaustavljali ni pred čim, njihovo ponašanje bilo je odvratno.

Predstoji nam borba. Ne smemo se trpeljivo odnositi prema pokušaju razvraćanja naše dece, naše omladine.

Sodomija je teški greh. Kako je pokazalo istraživanje koje je sproveo „Levada centar“, krajem aprila 2013. godine među odraslim stanovništvom u 130 naseljenih mesta u 45 oblasti u zemlji, 75% Rusa je uvereno da država mora da preseca bilo kakvu zvaničnu propagandu homoseksualizma. Ruska država je u ovom trenutku u potpunosti zabranila usvajanje ruske dece od strane homoseksualnih parova iz inostranstva, kao i osoba koje nisu u braku.

Usvojena deca koja odrastaju u istopolnim „brakovima“ odrastaju kao izrazito istraumirane ličnosti. Saglasno podacima istraživanja koje je sproveo profesor univerziteta u Teksasu, Mark Regnerus, od 2010. do 2012. godine pokazale su se strašne činjenice: 31% dece koja su odrasla sa majkom lezbejkom i 25% sa ocem homoseksualcem bila su prisiljavana na polne odnose (između ostalog i od strane roditelja). 24% takve dece planiralo je samoubistvo, 25% su imali polno prenosive bolesti. U istraživanju je učestvovalo 3000 odraslih ispitanika čiji su se roditelji nalazili u istopolnim „brakovima“.

Naše dede i pradede su se borile sa nacistima i pamtile: „Ni korak nazad!“ I mi takođe, kao i naši preci, treba da upamtimo: nemamo gde da odstupamo, iza nas je Rusija (Srbija – prim.prev.).

 

Sa nama je Bog! Pobedićemo!

 

Autor: Dimitrije Avdejev, pravoslavni psihijatar

Prevod: Stanoje Stanković

Izvor: sajt Dimitrija Avdejeva

 

* * *

Još tekstova na ovu temu možete pročitati na sajtu pravoslavne psihologije „Ima nade“:

Homoseksualnost – da li se ona može i treba lečiti?

Postelja neukaljana politikom: Pravoslavne misli o zakonima o gej brakovima

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.