Spontani pobačaj – zašto se to događa i šta biva sa dušama nerođene dece?

Spontani pobačaj – zašto se to događa i šta biva sa dušama nerođene dece?

Spontani pobačaj je teška i bolna tema. Preživljavanje spontanog pobačaja ima svoju psihološku stranu, ali i duhovnu. U psihološkom smislu potrebno je odtugovati bolan gubitak, ne pokušavati ga umanjivati (praviti se da to nije „pravi” gubitak govoreći sebi da je u pitanju nerođeno dete) niti dodavati na već postojeću i prirodnu patnju još i okrivljavanje sebe zbog toga, zatvarati se u sebe i razvijati jedno mračno i tegobno stanje duše.

U duhovnom smislu, za verujuće žene koje su doživele spontani pobačaj, postavlja se pitanje: Zašto je Gospod to dopustio?

Kao i za svaku nevolju koja nam se dogodi u životu, kao i kada vidimo u svetu veliko stradanje i patnju (npr. pročitamo u novinama da je žena umrla i za sobom ostavila petoro male dece), potrebno je da sagledavamo i ovu patnju očima vere – što znači, da kada se pitamo zašto je Bog nešto dopustio, potrebno je da se najpre prisetimo kakav Bog zaista jeste i kako se u drugim situacijama potvrdilo da je Bog dobar, da nije okrutan i da ništa ne čini hirovito, nepromišljeno, bezrazložno, bez smisla i bez ljubavi za svakog čoveka. Ako gledamo izolovano samo na ovu jednu situaciju koja nam zadaje mučnu dilemu zašto je Bog tako nešto dopustio, tada neminovno taj suženi pogled dovodi do sumnje u Božiju ljubav i staranje o svakom životom stvoru, a posebno o čoveku. I, ako ćemo iskreno – često nas dovodi do ljutnje na Boga, do razočaranosti u Njega, do roptanja i ogorčenosti koja dalje nastavlja da nam truje dušu i donosi mučenje umesto utehe.

Mi o Bogu znamo da je On prineo na žrtvu radi spasenja ljudi najvrednije što ima – svog Sina. Mi znamo da je Hristos pretrpeo veliko stradanje, veliku patnju i smrt na krstu iako na Njemu nikakve krivice nije bilo. Bog koji dobrovoljno strada na krstu iz ljubavi prema ljudima i Bog koji dopušta ovakve, iz našeg ugla, teške patnje kao što su spontani pobačaji ili tragične porodične situacije – jeste jedan isti Bog. I to Bog koji je svemoćan, koji tačno zna šta radi, koji nije u jednom slučaju dobar a u drugom okrutan. Već je Bog u svakoj pojedinoj situaciji, i u onoj čiji smisao razumemo i koji nam se dopada, kao i u onoj situaciji čiji smisao još uvek ne razumemo i koja nas plaši, rastužuje ili nam se jednostavno ne sviđa – jedan te isti Bog.

To je kao kada mi imamo bliskog prijatelja. Poznajemo ga dugo, upoznali smo ga kakav je u raznim situacijama. Živeći i provodeći vreme s njim, videli smo ga na delu. A onda se dogodi da nam neko ispriča da ga je video da radi neku jako čudnu stvar koja deluje izrazito sumnjivo. Mi ćemo, ako smo tog prijatelja istinski poznavali, odmah biti u stanju da kažemo – ne, tu ne može biti ništa sumnjivo, siguran sam da postoji dobro objašnjenje, jer on prosto nije takav čovek. Znam ga od ranije, znam ga kakav je u nevoljama i u raznim drugim teškim situacijama, tako da sam siguran da i za ovo, što trenutno samo deluje sumnjivo, ima neki dobar razlog.

Na sličan način osobe koje se u svom životu trude da se približe Bogu i koje Ga upoznaju onakvim kakav On zaista jeste i kakvim je Sebe otkrio ljudima – pristupaju i situacijama kada pročitaju ili saznaju za neku porodičnu tragediju ili iskuse tako nešto tegobno u svom životu. Ako Boga poznajemo – znaćemo da On sigurno ima dobar razlog i to nije naivna vera bez pokrića, nije neka autosugestija u pokušavaju da se površno utešimo, već vera sa pokrićem – jer se i u Svetom Pismu, a i u dosadašnjem našem životu, potvrdilo da Bog u svakoj situaciji zna šta radi i da se rukovodi svojom ljubavlju prema čoveku.

Bog zna šta radi, u svakoj pojedinoj situaciji.

I, kao što je i sveštenik Georgije Maksimov u ovom videu rekao – mi ne možemo znati razlog zašto se neka patnja dogodila za sve slučajeve ljudi. Ali, po Božijoj promisli i našim molitvama Bogu, možemo sami za sebe, za svoju situaciju, dobiti odgovor.

Da naglasim još da pokušaji da za tuđe porodične situacije i tragedije mi odgonetnemo odgovore zašto je Bog to dopustio vodi nas na opasan teren ispitivanja sudova Božijih. I nije nam na korist u tom pravcu da ispitujemo, već kada tako nešto saznamo ili pročitamo, treba sve svoje dileme da stavimo u ruke Božije i za ljude koji stradaju da se pomolimo. U ostalo da ne ulazimo.

Malo sam proširila ovu temu kao i sam uvod, tako da ću ovde stati.

U nastavku pogledajte kako sveštenik Georgije Maksimov govori o ovoj emocionalnoj, teškoj temi koja se dotiče mnogih – o nerođenoj deci, njihovoj sudbini kao i o načinu na koji se može proći kroz tugu zbog gubitka koji dožive roditelji.

Veoma je dobar njegov savet da ne ulazimo u razmatranje razloga zašto se spontani pobačaj desio pre nego što akutni bol zbog gubitka ne utihne.

Urednik sajta Ima nade

 

 

O NEROĐENOJ DECI

 

Želeo bih da govorim o jednoj emocionalno teškoj temi kao što je smrt nerođenog deteta (misli se na spontani pobačaj – prim. ured. Ima Nade).

Ne govorim o deci koja su ubijena abortusom, već o deci čije su rođenje budući roditelji veoma očekivali i želeli, međutim, smrt se dogodila pre njihovog rođenja iz razloga koji nisu zavisili od samih roditelja.

Za mnoge bračne parove to predstavlja težak udarac, posebno ako se to dešava prvi put i, naravno, žene, po pravilu, preživljavaju to najbolnije.

Želeo sam da kažem nekoliko reči koje, po mom mišljenju, treba da ima u vidu žena hrišćanka koja je preživela takav gubitak.

Kao prvo, mnoge muči i kida pitanje: ‘Zašto? Zašto se to dogodilo baš sa mnom?’

Hteo bih da kažem, ne iz knjiga, već iz samog životnog iskustva: najbolje je da se to pitanje odloži do vremena kada će bol utihnuti. Zato što u prvo vreme, kada je ovaj duševni bol zbog gubitka jako veliki, mi nismo spremni ni za kakve odgovore. I bilo kakvi odgovori, čak i samo razmišljanje na tu temu, ne može nam doneti ništa osim kidanja i novog bola.

Zato će najbolje i najpravilnije biti da se ovo pitanje odloži negde dalje, u ugao svoje duše, da se zatvori sve dok ne nastupi vreme kada ćemo možda biti spremni da pristupimo ovom pitanju, ali ovog puta bez onog duševnog bola koji postoji sada kod nas.

A sada je najbolje usredsrediti se na to da budemo zajedno s voljenom osobom, s mužem, i da zajedno s njim prođemo kroz to složeno, teško i za oboje tužno vreme.

U tom najbolnijem periodu potrebno je prosto pretrpeti.

Što se odgovora tiče, smatram da ne postoji univerzalni odgovor zašto se spontani pobačaj dešava. Smatram da je razlog specifičan za svaki pojedinačni slučaj, da jedino ta konkretna osoba može da sazna taj razlog.

Ali opet, pristupati ovim pitanjima, ponavljam, potrebno je onda kada se u nama sve već umirilo.

Dok je rana otvorena, dok rana boli, nismo spremni da čujemo bilo kakve odgovore.

Druga stvar, pored sopstvenog bola i gubitka, neostvarenih nada, za mnoge žene ovde je vrlo snažan udarac u vezi sa tim što one smatraju: ‘Nisam se ostvarila kao majka’, ‘Želela sam da budem majka i nisam uspela’.

Ovde ipak treba reći da to nije tako.

Da, niste videli vaše dete ovde na zemlji, niste videli kako raste pred vašim očima, ali ste mu podarili postojanje, podarili ste postojanje ljudskom biću.

Izveli ste čoveka u postojanje. Onaj ko nije postojao je, zahvaljujući vama, kroz vas, počeo da postoji.

I njegovo postojanje ima smisla u očima Božijim.

Treba reći da skoro svaka žena ili velika većina prolazi kroz sličnu situaciju, spontani pobačaj ili neuspelu trudnoću. To jest, brojnost tih nerođenih ljudi može da se poredi s brojem rođenih ljudi, to je čitava druga polovina ljudskog roda.

Iz nekog razloga im Gospod nije dopustio da uđu u ovaj zemaljski život, gde ima mnogo radosti, ali i mnogo nesreća i žalosti.

Međutim, Gospod sve čini sa smislom, znači da postojanje tog drugog roda ljudskog takođe ima određeni smisao u očima Božijim.

Ovo postojanje je bolje od nepostojanja.

Gospod ima plan za svu tu nerođenu decu.

Kakav je to plan, u čemu je taj plan, ja ne znam i neću fantazirati.

I u Predanju Crkve se o tome govori jako malo, meni na pamet dolazi samo svedočanstvo Svetog Andreja koji je u viđenju video da nakon Strašnog Suda, sva ova deca dobijaju neko mesto od Boga i zahvaljuju Mu za to.

Neki drugi detalji nisu poznati.

Doći će vreme i Gospod će nam otkriti sve, međutim, sada iz onoga što znamo, možemo da kažemo da ste pružili postojanje čoveku i to postojanje se nikada neće završiti.

I on je zahvalan za to postojanje.

U očima Božijim ste majka, u očima Božijim ste rodili život.

Sve što se s vama dogodilo nije bilo uzalud.

Vaše dete nije iščezlo, nije nestalo, dobilo je postojanje za koje će uvek biti zahvalno.

U ovom kratkom životu vi nećete videti svoje dete, ali nakon sveopšteg Vaskrsenja, ono će vaskrsnuti isto kao i vi.

Istina je da bez Krštenja niko ne može ući u Carstvo Božije, ali, kako je govorio Sveti Grigorije Bogoslov, takva deca u Bogu neće biti ni proslavljena, ni osuđena, pošto onaj ko ulazi u ovaj život ili čini nešto dostojno nagrade ili čini nešto dostojno kazne, a oni koji nisu ni ušli na poprište ovog života nisu učinili niti išta dostojno nagrade, ni dostojno kazne.

Međutim, Bog za njih ima plan.

I oni, ponavljam, od Boga dobijaju postojanje za koje su Mu zahvalni.

Tako da iako je nemoguće da se ne tuguje zbog gubitka, ne treba dozvoliti ovoj žalosti da nas isuviše snažno kida i da razaramo sebe.

Znam primere kada neke žene godinama ne mogu da izađu iz depresije koja je povezana sa ovim gubitkom. Postaju nesigurne u sebe, sve vreme se vraćaju onome što se dogodilo.

Ne treba to raditi.

Podsećam na reči Svetog Antonija Velikog koji je kao odgovor na pitanje kako se spasiti naveo tri uslova, jedan od njih je bio:

‘ne žali za onim što je prošlo’.

Iz onoga što se dogodilo možemo da izvučemo neke zaključke o budućem, ali neprestano kopati u prošlost, neprestano se vraćati, tim pre, u tako bolan događaj potpuno je beskorisno i čak štetno.

Neki u ovoj žalosti počinju da ropću na Boga, smatrajući da je Bog bio obavezan da učini tako da ih se ne dotakne ono što se dotiče, ponavljam, skoro svake žene na zemlji. Da u njihovom slučaju to nije trebalo da se dogodi, da je kod njih obavezno moralo da se rodi dete, obavezno je trebalo da se raduju njegovom odrastanju. Pošto se to nije dogodilo, onda je to Božija krivica.

Međutim, koliko god bilo teško, potrebno je da verujemo Bogu jer mi ne znamo sve, ne znamo ni šta bi se dogodilo s našim detetom, ne znamo ni šta bi se dogodilo s nama, mi ništa ne znamo o budućnosti.

Gospod zna sve. I znajući, bira šta je najbolje za sve.

Obrazac odnosa prema tim najtežim gubicima dece pokazao je Jov Pravedni koji je, čuvši da su njegova deca, sva njegova deca poginula, rekao:

‘Bog dade, Bog uze, da je blagosloveno Ime Gospodnje’.

Ponavljanje ovih reči donosi u dušu čoveka veću utehu od nekog bunta, roptanja ili neprestanog kopanja, vraćanja u prošlost.

Budite bliži vašem mužu.

Muževi, budite bliži u ovom periodu vašim ženama. Ne udaljujte se jedno od drugog.

Tu ljubav koju ste bili spremni da izlijete na vaše dete, izlijte sada na vašeg supruga, na vašu suprugu.

Zajedno prođite ovo teško vreme, i već za sledećim životnim obrtom Gospod će vam dati utehu.

Znam za mnogo primera žena koje su se susretale s takvim gubitkom, a koje su kasnije rađale decu i tešile se u njima.

Znam žene koje su, preživevši to, dobijale utehu od Gospoda i na drugi način.

Potrebno je kretati se napred.

Nastupiće vreme i dobićemo sve odgovore, kako je rečeno u Pismu, da će u Carstvu Božijem Bog obrisati svaku suzu. Neće biti nikakvog povoda za žaljenje i tugovanje.

Poverimo se Gospodu.

Koliko god sada bilo teško, potrebno je prosto pretrpeti to vreme i nastupiće dan kada će se radost vratiti u vaš život.

 

Autor: sveštenik Georgije Maksimov

Prevod: Stanoje Stanković

Izvor: Svedok Verni

 

 

2 komentara

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.