Šta zaista Crkva kaže o vantelesnoj oplodnji (i o večnom životu embriona)

Šta zaista Crkva kaže o vantelesnoj oplodnji (i o večnom životu embriona)

Ruska Pravoslavna Crkva je u svom saborskom dokumentu koji donosimo u nastavku teksta, razmatrala, između ostalih važnih pitanja iz oblasti bioetike, i pitanje vantelesne oplodnje sa stanovišta učenja Crkve.

U ovom dokumentu, koji uvažavaju i s kojim se saglašavaju ostale Pomesne Crkve, Ruska Crkva je jasno definisala da od metoda veštačke oplodnje s pravoslavnog stanovišta nije sporna jedino tzv. „inseminacija“ (metoda oplodnje „in vivo”) pri kojoj se muške polne ćelije posebnim postupkom ubacuju u matericu kako bi lekari potpomogli da dođe do oplođenja jajne ćelije žene.

Na drugoj strani, kada je u pitanju vantelesna oplodnja (tzv. „in vitro“ fertilizacija), Crkva iznosi jasan stav da je ova metoda za pravoslavne hrišćane nedvosmisleno greh te je stoga s moralnog stanovišta nedopustiva.

Zbog čega tako decidan stav?

Glavni razlog je u tome što se vantelesnom oplodnjom izvan materice žene, dakle u laboratoriji, veliki broj jajnih ćelija žene oplodi spermatozoidima, te tako može nastati čak i preko deset embriona (znamo za slučaj da ih je bilo i dvadeset!), od kojih se dva ili eventualno tri prenesu u matericu žene.

Postavlja se pitanje – šta se radi s „viškom“ oplođenih jajnih ćelija tj. sa ostalom začetom decom (embrionima)?

Uglavnom, oni se koriste ili za medicinska istraživanja ili jednostavno završe na medicinskom otpadu ukoliko roditelji iz različitih razloga nisu zainteresovani da ih „iskoriste” u smislu postizanja nove trudnoće. Jedno vreme budu zamrznute u tečnom azotu, a potom, ako nema interesa da se oni „iskoriste”, završe u đubretu.

Pri tome je važno naglasiti (iako je sasvim logično) da su u pitanju začeta deca koja su  tog trenutka živa i koja imaju dušu već od trenutka začeća.

Tako da pojedini ruski sveštenici postavljaju i pitanje koliko je nehrišćanski prema ljudskom biću da na takav način nedostojan čoveka, zamrznut u tečnom azotu, čeka na svoju dalju „sudbinu”, da li će ga roditelji dati da se uništi ili će želeti da ga premeste u matericu da bi mu pružili šansu da se rodi.

Svi validni medicinski udžbenici nedvosmisleno tvrde da život ljudskog bića počinje trenutkom začeća, tako da se ovde radi o naučno dokazanoj činjenici (za ljude kojima nije dovoljno da je u pitanju nedvosmislena istina Crkve Hristove).

Naučni dokazi su sažeto izneti u ovom šestominutnom videu:

 

Začeti a suvišni embrioni su, dakle,nerođena i još uvek živa deca koja su svesnom odlukom njihovih roditelja začeta (proiznesena u život), ali potom nisu dobila šansu da dalje žive i da se rode već su, ponovo odlukom roditelja da su ta deca za njih višak – eliminisana.

Stoga je takva odluka roditelja da uđu u proces vantelesne oplodnje i da potom napuste „višak“ embriona potpuno izjednačena sa abortusom, jer i u jednom i u drugom slučaju, začeta deca bivaju ubijena, ne biva im data šansa da nastave svoj život, već nakon začeća i jedna i druga deca (bez obzira na mesto začeća – da li u „epruveti“ ili u samoj materici) bivaju uništena.

Zato su za Crkvu neprihvatljivi stavovi pojedinih hrišćanskih mislilaca i teologa da je moralno prihvatljivo za hrišćane da idu na vantelesnu oplodnju ukoliko drugi metodi veštačke oplodnje ne daju poroda.

U osnovi takve „apologije” vantelesne oplodnje često se kod tih hrišćanskih mislilaca provlači, sa stanovišta Crkve, još jedan netačan stav – stav da ti neiskorišćeni embrioni koji su ostali „višak” pri vantelesnoj oplodnji, kao ličnosti imaju zagarantovano spasenje, tj. da njihovo spasenje nije ni na koji način ugroženo.

Iz toga se izvodi zaključak (koji oni najčešće ne odmotavaju do kraja) da uništenje embriona ne predstavlja greh koji pada na dušu hrišćanskih supružnika.

Istina je (sviđalo se to nama na emotivnom i psihološkom planu ili ne) da ko se ne rodi vodom i Duhom, nema život večni. To kaže sam Gospod Isus Hristos.

Tako da ostaje pitanje kako može embrionima biti „zagarantovno spasenje” ukoliko nisu primili Svetu Tajnu Krštenja.

Ruski sveštenik Georgije Maksimov na pitanje u vezi sa spasenjem nerođene dece daje jasan odgovor da ona ne mogu biti u Carstvu Nebeskom jer nisu primila Krštenje, ali nisu ni na mestu mučenja. (Detaljnije na ovom linku)

Dalje implikacije ovog veoma pogrešnog bogoslovskog stava da nerođena deca imaju zagarantovano spasenje vode u još veća duhovna iskrivljenja koja se mogu sresti širom pseudo-hrišćanskog sveta – da majke koje abortiraju decu u stvari toj deci čine uslugu, čine „dobro delo”, jer ih šalju zagarantovano u Carstvo Nebesko.

U tom slučaju, pitamo se, zašto bi Crkva smatrala abortus strašnim grehom koji vapi na nebo za osvetom kada su „plodovi” tog čina tako „veliki”– sastoje se u tome da ti roditelji, ako bi abortus bio takvo dobro delo, tim činom popunjavaju vojsku svetih i stiču svoje lične molitvenike pred Bogom.

Istina je, pak, da Crkva smatra abortus velikim grehom čedomorstva, jer toj deci biva uskraćena prilika da se rode, prime Svetu Tajnu Krštenja i da se opredele svojim životom da budu u večnosti sa Hristom i svojim hrišćanskim roditeljima.

Samim tim se ni uništenje začetih embrionani na koji način ne može smatrati moralno dozvoljenim niti opravdanim od strane Crkve.

Jer, grehovna suština čedomorstva se ne može svesti na mesto odakle je nerođenom detetu prekinut život (pa ako je abortirano iz materice onda jeste greh, a ako je „abortirano” iz epruvete kao „višak” onda nije greh), niti se može svesti na stupanj razvoja ljudskog bića (pa ako je ubijeno u 7. nedelji onda jeste greh, a ako je ubijeno minut nakon začeća, jer je bilo suvišno po broju, onda nije greh).

Ponegde se kod pravoslavnih apologeta vantelesne oplodnje može sresti i jedan hrišćanski veoma mudar predlog kojim se sprečava nastajanje „viška” embriona u datom postupku.

Naime, predlaže se mogućnost hrišćanskim supružnicima da insistiraju kod lekara koji sprovode vantelesnu oplodnju da ne vrše oplođenje na više od dve-tri jajne ćelije kako bi, u slučaju da sve tri jajne ćelije budu uspešno oplođene, svi embrioni mogli biti preneti u matericu žene.

To, naravno, podrazumeva smanjenu verovatnoću uspešnosti postupka vantelesne oplodnje, ali bi hrišćanskim supružnicima na taj način savest ostala neokaljana. Ne bi bilo viška embriona niti bi oni na način nedostojan čoveka stajali u tečnom azotu zamrznuti do konačne odluke o njima.

Ovakve predloge smatramo veoma dobrim, ali smatramo da kao hrišćani treba, dok Gospod ne uredi drugačije, da se držimo onoga što Crkva za sada u vezi sa tim kaže.

Za sada, Crkva stoji na stanovištu da je vantelesna oplodnja moralno nedopustiva za pravoslavne hrišćane i daje dalje pastirske preporuke šta pravoslavni supružnici koji imaju poteškoća da dobiju dete mogu da urade i kako da na taj problem gledaju očima vere, što se može pročitati u nastavku teksta.

Redakcija sajta Pravoslavni Roditelj

 

 

Stav Crkve u vezi sa VTO (vantelesnom oplodnjom) i inseminacijom

 

12.4. Primena novih biomedicinskih metoda u mnogim slučajevima omogućava da se prevaziđe bolest neplodnosti.

Istovremeno se sve više praktikuje tehnološko intervenisanje u proces začeća ljudskog života, što predstavlja pretnju po duhovni integritet i fizičko zdravlje ličnosti. Ugroženi su i odnosi među ljudima, koji su od pamtiveka bili osnova društva. Sa razvojem pomenutih tehnologija povezano je i širenje ideologije takozvanih reproduktivnih prava, ideologije koja se sada propagira i na nacionalnom i na međunarodnom nivou. Ovaj sistem pogleda daje prednost polnoj i društvenoj realizaciji ličnosti nad brigom o budućnosti deteta, o duhovnom i fizičkom zdravlju društva i o njegovoj moralnoj stabilnosti. U svetu se postepeno formira odnos prema čovekovom životu kao prema proizvodu koji može da se bira u skladu sa sopstvenim sklonostima i kojim se može raspolagati isto kao i materijalnim vrednostima.

U molitvama čina venčanja Pravoslavna Crkva izražava veru u to da je rađanje dece željeni plod zakonitog braka, ali nije njegov jedini cilj. Crkva se ne moli samo za „plod utrobe na korist” supružnika nego i za darove neprolazne uzajamne ljubavi, celomudrenosti, „sloge duša i tela”.

Zato Crkva ne može smatrati moralno opravdanima metode za rađanje dece koji nisu u skladu sa zamislima Tvorca života. Ako muž ili žena nisu sposobni za začeće deteta i ako im terapeutski i hirurški metodi lečenja neplodnosti ne pomažu, oni treba smireno da prihvate svoju bezdetnost kao poseban priziv.

 

Pastirske preporuke moraju u ovakvim slučajevima da uzimaju u obzir mogućnost usvajanja deteta uz uzajamnu saglasnost supružnika.

 

U dopustiva sredstva medicinske pomoći spada veštačka oplodnja polnim ćelijama muža (misli se na inseminaciju a ne na VTO, tj. vantelesnu ili in vitro oplodnju – prim. red. sajta), jer ona ne remeti celovitost bračnog saveza, suštinski se ne razlikuje od prirodnog začeća i realizuje se u kontekstu supružanskih odnosa.

 

Manipulacije pak povezane sa „donatorstvom” polnih ćelija narušavaju integritet ličnosti i izuzetnost bračnih odnosa, dopuštajući mešanje treće strane u njih. Osim toga, takva praksa ohrabruje neodgovorno očinstvo ili materinstvo, jer je ono otvoreno oslobođeno ma kakvih obaveza u odnosu na one koji su „telo od tela” anonimnih donatora. Korišćenje donatorskog materijala ruši osnove porodičnih veza pošto pretpostavlja da dete, pored „socijalnih”, ima još i „biološke” roditelje.

„Surogatno materinstvo”, to jest nošenje, do kraja trudnoće, oplođene jajne ćelije od strane žene koja, posle porođaja, vraća dete „naručiocima”, protivprirodno je i moralno nedopustivo, čak i kada se ostvaruje bez novčane nadoknade. Ovaj metod dovodi do rušenja duboke emotivne i duhovne bliskosti koja se uspostavlja između majke i deteta već za vreme trudnoće. „Surogatno materinstvo” izaziva traume, kako kod žene koja iznese trudnoću do kraja i čija materinska osećanja bivaju pogažena tako i kod deteta, koje kasnije može doživeti krizu identiteta.

Sa pravoslavnoga stanovišta, moralno su nedopustive i sve vrste vantelesne oplodnje, koje podrazumevaju pripremanje, čuvanje i namerno uništavanje „suvišnih” embriona.

Moralna osuda abortusa od strane Crkve upravo se i zasniva na priznavanju ljudskog dostojanstva embriona (vidi 12.2).

Oplodnja neudatih žena uz korišćenje donatorskih polnih ćelija ili realizacija „reproduktivnih prava” bilo neoženjenih muškaraca bilo lica sa takozvanom nestandardnom seksualnom orijentacijom lišava buduće dete prava da ima i majku i oca. Korišćenje reproduktivnih metoda van konteksta Bogom blagoslovene porodice postaje oblik borbe protiv Boga, koja se vodi pod plaštom zaštite ljudske autonomije, a u stvari u ime izopačenog shvatanja slobode ličnosti.

 

Priredila: Redakcija sajta Pravoslavni Roditelj

Izvor: Osnovi socijalne koncepcije Ruske Pravoslavne Crkve, Beseda, Novi Sad, str. 151-154.

 

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.