Predstavnici Pravoslavne crkve, Rimokatoličke crkve i Islamske zajednice u Baru uputili su zajedničko saopštenje savjetima roditelja i upravama osnovnih škola na teritoriji Opštine Bar, u kojem se ukazuje na nedopustivost sadržaja jednog od poglavlja udžbenika za predmet „Zdravi stilovi života”.
Predstavnici tradicionalnih vjeroispovijesti grada pod Rumijom smatraju da se uvođenjem ovakvih sadržaja u osnovne škole, u najmlađima „ubija dječija nevinost, osjećanje stida i strah Božiji“, te da oni predstavljaju „direktan napad na slobodu vjeroispovijesti, kao i na tradicionalne vrijednosti naroda Crne Gore”.
Saopštenje, koje prenosimo u cijelosti, su potpisali don Keljmend Spaći, župnik barski Nadbiskupije barske, protojerej–stavrofor Slobodan Zeković, arhijerejski protoprezviter barski Pravoslavne mitropolije crnogorsko-primorske i efendija Mujdin Milaimi, glavni imam barski.
Direktorima, nastavničkim vijećima i roditeljskim savjetima osnovnih škola na teritoriji Opštine Bar
Kao predstojatelji i molitvenici za narod Božiji grada Bara, vođeni brigom i osjećanjem odgovornosti za povjerene nam duše, a u prvom redu one najmlađe, odlučili smo da vam se obratimo i prenesemo svoju zabrinutost i uznemirenost, koju su sa nama podijelili mnogi roditelji djece osnovnoškolskog uzrasta. Radi se o predmetu „Zdravi stilovi života“ za osmi ili deveti razred osnovne škole (kao i za prvi ili drugi razred srednje škole). Pored jednog broja korisnih tema koje udžbenik za ovaj predmet obuhvata, u njemu se nalazi i poglavlje „Pametno voljeti“, koje nedvosmisleno predstavlja sažeto seksualno, tj. polno obrazovanje.
Svjesni smo činjenice da se u naše vrijeme i najmlađi neminovno susreću sa temom polnosti, međutim, upravo zato što su djeca sa svih strana bombardovana promocijom seksualnosti, promiskuiteta i razvrata, zar ne bi škola, uz porodicu, trebala da bude ona koja će djecu zaštititi od ovakvog pogubnog uticaja? Čini nam se da se ovim udžbenikom i predmetom, pod vidom brige za zdravlje najmlađih, školstvo, na jedan perfidan način, svrstalo uz one koji se trude da djeci oduzmu djetinjstvo, ubiju stid i u najosjetljivijem uzrastu u njihove duše posiju sjeme razuzdanosti.
Slažemo se sa autorima udžbenika da je polnost važan dio ljudske ličnosti, dodaćemo i to da je ona, vjerovatno, najdelikatniji i najintimniji aspekt života. Upravo stoga smatramo da je, prije svega, nedopustivo da se o toj temi djeca poučavaju u školskoj učionici i da o sadržaju tog učenja odlučuje školski sistem. O ovoj temi sa djecom mogu, adekvatno, razgovarati samo roditelji, u atmosferi roditeljskog doma.
Roditelji jedini imaju punu odgovornost za razvoj svog djeteta, oni najbolje poznaju njegov emotivni i intelektualni nivo zrelosti i spremnost da usvaja ovakve informacije i oni su, svakako, jedini koji o ovoj temi sa djetetom mogu razgovarati u skladu sa vjerskim i drugim vrijednostima koje se njeguju u porodici. Zamislite kako se mogu osjećati djevojčice i dječaci prisiljeni da slušaju i diskutuju građu i funkciju reproduktivnih organa svog i suprotnog pola, kao i vrlo eksplicitne opise samog polnog čina, u prisustvu drugova, tj. drugarica.
Osim što smatramo da je i samo uvođenje teme polnosti u školski program neprimjereno, način na koji se ona obrađuje i kontekst u koji se stavlja je u potpunoj suprotnosti sa Božijim zakonom i tradicionalnim vrijednostima našeg naroda. Tema polnosti je složena i obuhvata ne samo tjelesni, već i emotivni, moralni i duhovni aspekt ličnosti.
Roditelji koji djecu vaspitavaju u duhovnim i moralnim vrijednostima određene vjeroispovijesti ne žele da njihovu djecu u školi uče nečemu što je u suprotnosti sa njima. Smatramo da se ovim krši osnovno ljudsko pravo, pravo vjeroispovijesti, jer nametati djetetu vrijednosni sistem suprotstavljen vrijednostima i etici religije u kojoj se vaspitava, predstavlja atak na njegovo pravo da živi u skladu sa svojom vjerom, i ne razlikuje se suštinski od ataka na same postulate vjere u kojoj se vaspitava.
Prvo, upada u oči da se tema tjelesnih odnosa potpuno izdvaja iz konteksta braka, porodice, bračne ljubavi i rađanja, što se kosi sa predanjskim vrijednostima i učenjem svih tradicionalnih vjera. Ljudska polnost je Bogom blagoslovena i treba da igra pozitivnu ulogu u životu, ali, isto tako, zloupotrebom, tj. pogrešnim korištenjem, kao i sve ljudsko, može da bude izopačena i pretvori se u oruđe grijeha.
Prema otkrivenju Božijem, sadržanom u učenju tradicionalnih vjera, polni odnosi su čisti i blagosloveni samo u okviru braka, zajednice jednog čovjeka i jedne žene, koji „nisu više dvoje nego jedno tijelo“ (Mk. 10, 8). Pored rađanja djece, polni čin u ovakvoj zajednici, ima za cilj uzrastanje u jedinstvu, vjernosti i ljubavi supružnika, čega nema van braka. Zato svaki vid vanbračnog ili predbračnog praktikovanja polnosti, osim uzdržanja, predstavlja zloupotrebu i degradaciju Božijeg dara, a samim tim i grijeh. Bog, ustima apostola Pavla, poručuje: „Bježite od bluda“ (1Kor. 6, 18).
Nigdje se u ovoj knjizi ne pominje da je djevstvenost vrlina koje se ne treba stidjeti, koju treba njegovati i čuvati iz poštovanja prema sebi i osobi sa kojom ćemo kroz tajnu braka stupiti u zajednicu ljubavi i odgovornosti. Uzdržanje se, doduše, navodi kao oblik seksualnog ponašanja koje štiti od polno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće, pa se čak i „seksualna aktivnost u ranom uzrastu“ nalazi na listi „faktora rizika za polno prenosive bolesti“, odmah iznad „nezaštićenih seksualnih odnosa (osobe koje ne koriste kondom…)“, da bi, međutim, mladi čitalac odmah ispod našao detaljno uputstvo o korištenju kondoma, kao i gdje se mogu kupiti „bez recepta“.
Govoriti djeci da je dobro da se uzdržavaju, ali da, ako će već biti seksualno aktivni, treba da koriste zaštitu (kao i gdje i kako se do te zaštite može doći), zapravo šalje poruku da se uzdržanje i ne očekuje. Istina, sugeriše se da je stupanje u seksualne odnose odgovorna odluka koju ne treba donositi ukoliko nismo spremni, ali, opet, zašto jedan trinaestogodišnjak ne bi pomislio da je spreman? Posebno kada ga cijelo ovo poglavlje ohrabruje i upućuje na to, a sa druge strane ne predočava nijedan konkretan razlog za suprotnu odluku, osim neželjene trudnoće i bolesti, koje je, kao što se jasno navodi, moguće i zaobići.
Treba napomenuti da se u priručniku za nastavnike ovog predmeta za osnovnu školu, pored kondoma, radi izbjegavanja trudnoće preporučuju svi ostali vidovi kontracepcije – mehanički: ženski kondom – femidom, dijafragma, spermicidna pjena, zatim hemijska sredstva: pilule, pilule za hitnu kontracepciju, intrauterini uložak, kao i metod kalendara, koji se zasniva „na određivanju intervala plodnih dana i suzdržavanju od seksualnih odnosa u tim danima“. Ponavljamo, radi se o priručniku za izvođenje nastave u osnovnim školama!
Pored uzdržanja, tj. apstinencije, drugi način izbjegavanja polno prenosivih bolesti i neželjene trudnoće koji se ovdje mnogo odlučnije preporučije je masturbacija. Ona se, praktično, reklamira kao nešto što „može pomoći da upoznamo svoju seksualnost i tijelo, da otkrijemo kako se osjećamo i što nam pričinjava seksualno zadovoljstvo“. Masturbacija, međutim, prema učenju tradicionalnih vjera, takođe, predstavlja izopačenje Božijeg dara polnosti. Kao i svaka druga strast i zavisnost, ona raslabljuje volju i razvraća misli i osjećanja. Kao i svaki grijeh, odvaja od Boga. Zato Sveto Pismo upozorava da, uz bludnike i muželožnike, ni rukobludnici „neće naslijediti Carstvo Božije“ (1Kor. 6, 10).
Muželožnici koji se ovdje pominju su oni koji praktikuju istopolne, tj. homoseksualne odnose. U udžbeniku se ovi odnosi, međutim, izjednačavaju sa prirodnim, tj. heteroseksualnim odnosima: „Seksualni identitet manifestuje se tako da neki ljudi vole osobe suprotnog pola (heteroseksualni su), neki to osjećaju prema osobama istog pola (homoseksualni su), a neki ljudi osjećaju da ih privlače i jedan i drugi pol (biseksualni su)“, a u gore pomenutom priručniku za nastavnike se dodatno kaže: „Ukoliko mladi ljudi u početku svog seksualnog života imaju odnose s osobom istog pola, to ne treba bezuslovno shvatiti kao homoseksualnost, već prije svega kao fazu isprobavanja, vježbanja i pripremu za budući heteroseksualni odnos“.
Našoj djeci, dakle, ne samo što se nameće stav da je homoseksualni odnos prirodan, već se, praktično, ohrabruju da eksperimentišu. Ovo se, kao što rekosmo, nastavnicima nalaže da predaju djeci u uzrastu od trinaest i četrnaest godina. Uprkos danas uveliko prihvaćenom stavu, koji se agresivno nameće i poprima svojstva ideologije, ovo je za pripadnike tradicionalnih religija neprihvatljivo.
Držeći se vjekovnog predanja i iskustva Avraamovskih religija, homoseksualnost smatramo još jednim izopačenjem i degradacijom Božijeg dara i ljudske prirode. Sveto Pismo, kako Starog tako i Novog zavjeta, nedvosmisleno je u ocjeni ove sklonosti kao grijeha: „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica” (Lev. 20, 13), kaže se u starozavjetnim spisima, a novozavjetno učenje o onima koji praktikuju istopolne odnose kaže sledeće: „Žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno, a isto tako i muškarci ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram, primajući na sebe odgovarajuću platu za svoju zabludu” (Rim. 1, 26-27). Kuran, takođe, prenosi starozavjetnu priču o Sodomu i Gomoru i Božiju osudu ovog grijeha.
Držeći se načela da volimo čovjeka a grijeh osuđujemo, trudimo se da izbjegnemo dvije krajnosti: neoliberalizma koji, iz tobožnje ljubavi prema čovječanstvu i prava na slobodu, odobrava svaki izbor čovjeka makar on po njega bio i poguban, i druge krajnosti ekstremizma i fanatizma, koji zajedno sa grijehom osuđuje i odbacuje samog čovjeka. Upravo, baš iz ljubavi prema čovjeku ne možemo odobravati i ohrabrivati bilo koje iskrivljenje i izopačenje ljudske prirode. A samim tim, i iznad svega, ne možemo dopustiti da se djeci u ovom osjetljivom uzrastu nameće ovakav stav.
Kao što smo gore pomenuli, pored polno prenosivih bolesti, jedina sporna posledica seksualne aktivnosti u ranom uzrastu koja se u udžbeniku navodi je neželjena trudnoća, koja često završava abortusom. Abortus se u udžbeniku karakteriše kao namjerni prekid trudnoće „koji je rizičan po zdravlje djevojke“, a u uputstvu za nastavnike se dodaje da „abortus može da ostavi velike psihološke posljedice“. Međutim, pored toga što u njemu prepoznaju opasnost po fizičko, psihičko i duhovno zdravlje žene, Crkva i druge tradicionalne vjere namjerni prekid trudnoće izjednačavaju sa ubistvom, budući da nastajanje novog života i ljudske ličnosti počinje od trenutka začeća. Ovo je, štaviše, najsurovije i najčudovišnije ubistvo u kojem je žrtva nerođeno, nezaštićeno dijete, a počinioci njegovi roditelji.
Papa Francisko je nedavno uporedio abortus sa naručenim ubistvom, navodeći da je to isto kao da se unajmi ubica da „oduzme ljudski život da se riješi problem“. Ova izjava je u saglasnosti sa učenjem svetih Otaca, koji su one koji vrše abortus nazivali „gorim od ubica“, a kanoni drevne Crkve su, bez obzira na to koji mjesec trudnoće je u pitanju, odredili da „žena koja namjerno ubije plod u svojoj utrobi podleže kazni za ubistvo“. S ovim u vezi treba dodati i to da neka kontraceptivna sredstava faktički imaju abortivno dejstvo, koje vještački prekida život embriona, i sledstveno tome za njihovu primjenu važe stavovi koji se odnose na abortus.
Na kraju, zaključujemo da uvođenje ovog predmeta (koji je za sada izborni, ali se planira da se uvede kao obavezan) u školski program, predstavlja direktan napad na slobodu vjeroispovijesti, kao i na tradicionalne vrijednosti naroda Crne Gore. Sloboda vjeroispovijesti ne podrazumijeva samo učenje i dogmate određene vjere, već i življenje po njihovim moralnim vrijednostima i pravo da u njima vaspitavamo svoju djecu. Predavanjem ovih neprimjerenih i skandaloznih sadržaja najmlađima u njima se ubija dječija nevinost, osjećanje stida i strah Božiji, a znamo da je naš narod, u svojoj mudrosti i jednostavnosti, čovjeka najnižih moralnih vrijednosti opisao kao onoga ko se „Boga ne boji, a ljudi ne stidi“. Umjesto moralnih principa, kao temelja ličnog, porodičnog i društvenog života, ovim predmetom se nameću razuzdanost i nemoral.
Šta je cilj uvođenja seksualnog vaspitanja i ko iza toga stoji? Ministarstvo prosvjete je raspisalo javni konkurs u kojem je pozvalo NVO da svojim predlozima projekata učestvuju u izradi plana i programa za ovaj predmet, i za iste izdvojilo 151.000 evra iz budžeta kao naknadu za sprovođenje projekata koji uđu u uži izbor. Ne možemo dozvoliti da se bilo ko igra i eksperimentiše sa našom djecom i, smatrajući da je uvođenje ovakvih sadržaja nedopustivo, zahtijevamo da se odmah preduzmu mjere za njihovo izuzimanje iz školskog programa.
U Baru, 23. oktobra 2018. g.
Za Nadbiskupiju barsku Rimokatoličke crkve,
don Keljmend Spaći
Za Arhijerejski protoprezviterijat barski Pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske,
protojerej-stavrofor Slobodan Zeković
Za Islamsku zajednicu Bar,
glavni imam MIZ – Bar, ef. Mujdin Milaimi
Izvor: mitropolija.com
Komentari