Uzaludnost rešavanja problema bez Božije pomoći

Uzaludnost rešavanja problema bez Božije pomoći

Da li izvlačimo prave pouke iz našeg stradanja? Da li je ikada moguće prebroditi teškoće bez vere? Emilija nam skreće pažnju da ni ne pokušavamo da se izborimo sa problemima ukoliko prethodno ne zatražimo pomoć od Boga.

 

 

Stradanje se dopušta da bi oni koji stradaju

bili pažljiviji i posvećeniji Bogu
Sveti Jovan Zlatousti

Kada primetimo da se nama, ili oko nas dešavaju loše stvari, refleksna  i ljudska reakcija je da uzmemo stvari u svoje ruke. I to ne mora da bude loše. Svako od nas ima odgovornost da se potrudi za sopstvenu dobrobit. Međutim, dok štitimo sebe ili naše bližnje, našu imovinu, naše svetovne ideale, ono što ponekad zaboravimo je da zaštitimo našu veru.

 

Nakon što doživimo neki bol, gubitak ili neku teškoću, nađemo se pred dilemom – na koji način da se nosimo sa tim gubitkom. Sa hrišćanskog stanovišta, neki od načina borbe u ovim situacijama su prihvatljivi, a neki i nisu. Dok neki od nas prave grešku sakrivajući se i bežeći od problema, drugi opet prave grešku tako što pristupaju problemu na pogrešan način. Ako smo umorni od toga što stalno osećamo strah, može se dogoditi da postanemo defanzivni ili agresivni. Ako nam je dosta osećanja povređenosti, može se dogoditi da postanemo emocionalno neosetljivi. Ako nam je dosta zabrinutosti, može se dogoditi da postanemo nezainteresovani ili da nam postane svejedno šta će se dogoditi. Nažalost, sve ovo su samo privremena, a ne trajna rešenja. Iako na ovaj način možemo smanjiti ili eliminisati početne teškoće sa kojima smo se suočili, možemo sebi napraviti nove probleme koji ponekad mogu biti čak i veći od početnih problema.

Pre nego što učinimo bilo šta drugo, hrišćanska vera nas poziva da se okrenemo Bogu. Bog će nas zaštititi, olakšati nam patnje i utešiti nas, ali samo ako se okrenemo Njemu.

Naravno, okrenuti se Bogu znači mnogo više nego očitati molitvicu tu i tamo. Okrenuti se Bogu znači imati aktivan duhovni život u Hristu, što uključuje stalno opštenje s Njim putem molitve, učešće u crkvenim službama, pristupanje Svetim tajnama, poslušanje hrišćanskim moralnim učenjima i uopšte, naše obraćenje ka Bogu, i to ne samo privremeno dok čekamo razrešenje određenog problema, već stalno i srdačno poboljšavanje naše ličnosti kao deteta Božijeg.

U procesu okretanja ka Bogu, a naročito kada se suočavamo se teškoćama, On nam uvek pokazuje šta tačno treba da uradimo. Ako se obratimo Gospodu za savet pre nego što sami pokušamo da iskontrolišemo lošu situaciju, On nam otkriva šta je naša odgovornost u datoj situaciji, a šta Njegova, tako da sami možemo zaključiti da li su naši zaštitnički i predostrožni instinkti dobri po nas ili su pak kontraproduktivni. Rešenje za lošu situaciju u kojoj se nalazimo nije uvek komplikovano, ponekad  se jednostavno sastoji u tome da npr. da zaključamo vrata ili odemo iz nesigurnog kraja grada.

Sveti Jovan Zlatousti kaže: „Stradanje je tu da bi nas nečemu poučilo“. Što nas više patnji i stradanja okružuje, to imamo više toga da učimo. U istom smislu, Psalmopojac nas uči da je smisao stradanja da nas smiri kako bismo mogli da spoznamo i ispunimo Gospodnje Zapovesti (psalm 118, Septauginta; 119. Jevr.). I što više mislimo da smo sposobni da sami prevaziđemo probleme, to možemo da očekujemo više stradanja kako bi nam se pokazalo koliko nismo u pravu.

Blago čoveku koji se svagda boji Gospoda; a ko je tvrdoglav, upada u zlo. (Priče Solomonove, 28: 14)

U zavisnosti od toga kako gledamo na ove situacije, iskustva u nesrećnim okolnostima koja proživljavamo obično nisu nešto loše. U stvari, ona su blagoslov, mada nam u momentima kada se nosimo sa teškoćama to sigurno tako ne izgleda. Naša vera nas uči da Gospod onog koga ljubi, onoga i kara, i bije svakog sina koga prima (Jevr. 12,6). Kada bismo izbegli ovo karanje, onda ne bismo bili sinovi nego kopilad, kao što se kaže u Pismu (Jevr. 12,8). Pošto nas je Gospod stvorio sa ljubavlju a ne pukim slučajem, nego sa posebnom namerom, tada On ima vlast da nas kara i disciplinuje na bilo koji način koji smatra potrebnim, nadajući se da ćemo se mi promeniti na bolje. Blagoslov u svemu ovome je što nam se daje prilika da ojačamo našu veru, da se naučimo putevima Gospodnjim i onome što On očekuje od nas i da se u ovom procesu što više približimo Njemu.

 

Kada se nađemo u problemima, mi ne smemo zaboraviti da smo deca Božija i da nam je obećano nasledstvo koje se umom ne može pojmiti. Mi ne smemo uraditi ništa što bi nas udaljilo od one radosti koju je Gospod pripremio onima koji Ga vole. Mi moramo pitati Gospoda šta je to što On želi da naučimo iz bilo koje teškoće koja se događa po Njegovom dopuštenju, te da Ga zamolimo za Njegovu pomoć da u tome i uspemo. Ako usvojimo  i primenimo ovu strategiju, rezultati će biti mnogo bolji od bilo čega što sami smislimo kao rešenje. Uzdanje u Gospoda umesto u sopstvene snage, svakako će se pokazati korisnijim, ne samo ovde i sada, nego i u večnosti.

 

Autor: Emilija Bačić-Tulevski

Prevod: Aleksandar Cvijetinović (lektura S.S.)

Izvor: sajt Ima Nade, Orthodoxwriter.com

 

 

 

Jedan komentar

Ostavite odgovor na Verica Otkaži

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.