ŽENE GOVORE: Abortirala sam moje dete – iako to nisam želela

Ne znam odakle da počnem da pišem o abortusu koji sam uradila. Abortus –  riječ nepotpuna, uska, ograničena za sve ono što je prethodilo tom činu, tokom njega i nakon njega.

Nadasve, opora i teška.

To se desilo, računajući vrijeme onako „normalno“, kalendarski, prije četiri godine i dva mjeseca. Što se mene tiče, trajno je, bolno i nevezano s godinama koje prolaze. Tada mi je, možda, još bilo i najlakše, dok se sve dešavalo.

Hajde od početka, nekako, ako uspijem da ispričam sve, prateći tu vremensku nit.

Riječ je o četvrtoj trudnoći po redu.

Nakon dvije normalne, predivne trudnoće (majka dvoje dece), imala sam spontani pobačaj. Tada, kada sam treći put ostala trudna, predomišljala sam se šta da uradim: tek sam se vratila na posao, imamo mali stan, prostora malo, nesigurni poslovi, bez stalnog radnog odnosa… Razgovaram sa suprugom tih prvih dana trudnoće je li za to da zadržimo bebu ili da prekinem trudnoću. Volimo djecu oboje, ali eto… Ne baš sjajni uslovi za rađanje… I tako, bio je neki vikend, nedjelja, kada smo, onako srećni, zaključili kako smo glupavi i o čemu razmišljamo: hej, čovječe, još jedna beba, još jedno dijete! Ushićenje i sreća.

Sjutradan odlazim kod doktora na pregled da sve potvrdi, da vidimo: opet pregledi, kontrole, zakazivanja… Unaprijed se radujem, jer su dvije prethodne trudnoće prošle sjajno i sve znam šta i kako ide. Pregleda me doktorka kod koje sam bila i prve dvije trudnoće. Onako opušteno ćaskamo dok se pripremam za kontrolu. Legnem i počinje ultrazvučni pregled. Ćuti, gleda i to tako traje možda nepunih pet minuta… Iščekujem i kažem joj da požuri, da kaže šta je, koliko je trudnoća „stara”, kako se razvija plod… Ćuti. Onda kaže u jednom trenutku kako ne registruje da se čuje srce, da se plod pomjera… „Ah! Kako ne čuješ, šta? Jesi li sigurna? Da nije greška? ”, bacam svoju šnalu za kosu koja mi je bila pri ruci i već počinjem histerično da plačem.

Opet me pregleda. „Ne, žao mi je, ali moraćeš na kiretažu, plod je uginuo… ” Užas! Plačem, ne znam gdje sam, prekorijevam sebe i govorim kako sam glupa, kako sam uopšte mogla i da razmišljam da li da zadržim trudnoću ili ne… Istog dana odlazimo kod ginekologa koji takve intervencije radi u privatnoj klinici, tražim potpunu anesteziju da ne bih bila svjesna niti jednog trena svega onoga što će se dešavati. Buđenje. Suze, suze, suze. Odsustvo s posla nekoliko radnih dana, plus vikend. Otrežnjenje. Imam dvoje predivne, zdrave djece, ne smijem da hulim, niti da pretjerujem. Muž mi govori isto. Idemo dalje.

Četvrta trudnoća se dešava otprilike pet godina nakon toga. Kasni menstruacija. Tiho se radujem, očekujem, ćutim dok ne budem sigurna 100%. Kupujem test – dvije crte! Evo ga! Trudna! Opet sreća, radost, treća beba! Opet i strah, nakon onog iskustva. Prešla sam 30, ali izgurala sam dvije trudnoće, donijela na svijet dva predivna dječaka, ma kakvi problemi, kakvi strahovi. Guramo iz mjeseca u mjesec, samo da izađemo iz prvog trimestra, kada su opasnosti od pobačaja najveće.

Guramo odlično. Dolazi na red amniocenteza. Računamo da nema potrebe za tim, već sam rodila dvoje, sve je u najboljem redu. Ali, pravila su pravila, uradićemo i to, nema problema. Već je peti mjesec. Rekli su iz Instituta da zovu najkasnije nakon dvije sedmice ako nešto nije u redu. Prolaze dvije sedmice. Možemo da odahnemo i to je prošlo. Nedugo zatim, zvoni telefon, zovu iz Instituta da dođemo u bolnicu. Strepimo šta je, ali sigurni smo da nije ništa strašno, zvali bi dosad. Ali, strah je ogroman i svjesni smo situacije.

„Ljubavi, a šta ako se desi da nešto nije u redu s plodom? Šta ćemo?“, pitam onako da razbijemo ćutanje dok idemo prema bolnici. „Ma nije to sigurno“. „Ali, šta ako nešto nije u redu? Imamo dvoje zdrave djece, al’ eto nikad se ne zna. ’Ajde da se sad dogovorimo, prije nego budemo tamo. Da prekinemo zbog njih dvojice, previše je za njih“, kažem dok se vozimo.

Muž ćuti. Nakon toga kaže kako ćemo tako postupiti. Iz tog razloga se i radi amniocenteza – ako se utvrdi anomalija, da se trudnoća prekine. „Al’ nije to sigurno”, kaže on onako, uvijek pozitivan. Ah, nije, mislim, kako nije, što nas zovu da dođemo… Ali, ćutim. Čovjek odbija da prihvati istinu koju ne želi da čuje, da vidi, da spozna, iako je svjestan nje i zna, ali ipak, kad je preteška, (ne)svjesno se od nje bježi.

Stižemo tamo. Tu je glavna doktorka koja se bavi genetskim istraživanjem, njena pomoćnica i djevojka koja sve kuca dok mi razgovaramo.

Anomalija. Derivatni hromozom. Višak hromozomskog materijala na kratkom (r) kraku. Ona priča, priča, priča… Meni se u glavi sve ruši. Ne znam šta se dešava. Šta to slušam, šta ova žena govori! Da nije greška, da radimo nalaz ponovo.

Doktorka kaže kako možemo ponovo da radimo nalaz, ali samo se izlažemo ponovnoj patnji: rezultat će nesumnjivo uvijek utvrditi da je riječ o teškom mentalnom, genetskom poremećaju.

Počinjem samo nekontrolisano da plačem, da ridam, stiskam muževljevu ruku, stavljam glavu na njegovo rame, on me grli i ćuti. Doktorka kaže kako mi moramo da donesemo odluku šta ćemo da uradimo i da potpišemo ispod, na papiru na kom su nalazi. Potvrđujemo da ćemo prekinuti trudnoću i stavljamo potpise. Gledam pol – muško je opet. Pomislim, onako, mahinalno, „oprosti”.

Samo želim da se sve što prije okonča. Istog trena, dana. Nemoguće. Novi krug pakla.
Načelnica ginekologije insistira da se okupe članovi Etičkog odbora koji sve aminuje u takvim slučajevima. Molim? Pitam zašto je to neophodno ako su roditelji dali saglasnost. Čula sam da u takvim slučajevima doktori koji prate trudnoću odmah izdaju saglasnost da se trudnoća odmah prekine. Kakvi etički odbori kad je plod s teškim poremećajem, s teškom anomalijom, koji su to etički odbori koji će dovesti u pitanje nalaz doktora da je plod s poremećajem i patnje jednog živog bića kojima će se izložiti ako bude živjelo?

Ništa, načelnica je neumoljiva – ne može, pravila se moraju ispoštovati.

Nepunih deset dana novog kruga pakla: svakodnevno slušati ritanje, pomjeranje, nožice, ručice koje te udaraju, koje te podsjećaju šta ćeš da uradiš s njim i šta se njemu sprema.

Šta bi uradio da možeš da progovoriš? Šta bi rekao majci?

Ne znam šta da radim, kome da se obratim, koga da pitam… Odlazim tih dana kod još jednog doktora koji je takođe pratio moje trudnoće. Razgovaram s njim, ne može da vjeruje da su me pustili da čekam u takvom stanju. Razgovara sa mnom. Pitam ga da li postoji vjerovatnoća i kolika je da je analiza pogrešna, da je riječ prosto o pogrešnom nalazu. Kaže da je nivo greške izuzetno nizak, da je analiza gotovo stoprocentno tačna i da se zbog toga i radi amniocenteza da bi ljudima olakšali, da se ne bi donosila na svijet djeca s teškim anomalijama, jer je to onda teškoća za porodicu cijelu, roditelje, za djecu koja su zdrava.

U redu. Čekam. Etički odbor se sastao, aminovao. Može „da se ide na intervenciju”.

Pijem tablete u bolnici, ulazim u ambulantu u kojoj ćemo da „uspavamo” plod, majka i doktor koji je tog dana dežurni.

„Hoćemo li sad da ga ubijemo?”, pitam dok ležim i dok doktor ubrizgava injekciju u moj stomak.

Ćuti. Ne govori ništa. Pitam se ko je veći ubica u tom trenu, on ili ja. Nesumnjivo ja, odgovaram sebi dok iz mene pljušte suze. Ja sam tako odlučila.

Čudan osjećaj: nema više pokreta u meni. Ništa, samo otežao, tvrd stomak.

Novi krug pakla: strahoviti bolovi u stomaku, želucu, jetri. Ne mogu da vjerujem da su u moju sobu stavili buduće majke, i to dvije. Onako polusvjesna vrištim da ih izbace napolje, da ne moraju da posmatraju moje mučenje i sve ono što radim.

A ja se previjam od bolova, dolazi mi na momente da vrištim, jer ne znam šta me više boli, da li stomak, jetra, želudac… Možda ipak najviše srce i duša, ma koliko u tim trenucima nijesam svjesna toga.

Ti bolovi su krajnje drugačije prirode od onih teških, ali divnih, porođajnih. Ovo je pakao. Povraćam, bauljam po sobi, podižem se i padam. U jednom trenutku registrujem da je moj muž došao tu. Sami smo. Ja mu govorim da ide, da me ne gleda u takvom stanju. Ako je već tu, neka zaboravi da me je takvu vidio. Stidi se žena u meni, njega. To je strašno koliko su bolovi nepodnošljivi.

Sama sam u sobi opet. Evo ga. Izlazi. Sestra je tu, pored mene. Pita me želim li da ga vidim. O da! Jedva sam čekala, samo ne tako. Malešni plod, ruke, noge, stomačić, glavica, okice, usta. I jezičić. Napolje. Kao da ga je neko zaklao.

Držim ga u naručju. Plačem. Poljubila sam ga. „Oprosti mi”. Želim li da ga sačuvamo i sahranimo ili ne? Ne. Ne želim da se podsjećam da sam ubila. Svog sina. I da mu idem na grob jednog dana. Ne, zbog dvojice koji me čekaju kod kuće.

Odlazim kući. Kad djeca nijesu tu, dozvoljavam sebi da se isplačem. Muž je tu, pored, grli me, ćuti, pa plačemo skupa. Dovoljno. Sasvim. S vremenom, ukazuje mi na to kako imamo dvoje djece i da ne smijem da pretjerujem u tuzi. Tačno je. Kažem i mislim tako. Zaista. Ali, nešto unutra zna da traži svoje.

Pričam o tome sa svojima, pričam prijateljicama, sve je nekako u redu, svi razumiju, uradili bi isto, jer, kako bi bilo dati život nekome ko će cijelog života da pati? A plus tu su i zdrava djeca koja sve to gledaju. Sve to znam. Ali, ono nešto unutra se ne da, pita – a šta ako je bila greška? Pa onda: „Pa šta ako je bilo bolesno, majka sam, sve bih izdržala i voljela bih ga i takvo, bolesno“. Ali ne smiješ, zbog druge, zdrave djece. Kako bi ona to doživjela, kako bi sve na njih uticalo? Da li bi mi oni ikad oprostili da su znali da sam nešto mogla da spriječim, ali sam svjesno dopustila da im se dešava nešto loše. Traju tako preispitivanja, danima, mjesecima.

I evo, godinama. Godinu negdje nakon toga, tražeći razne odgovore na ta pitanja koja me rastrzaju, prilazim crkvi. I upoznajem Njega, koji je veći od svih naših grijehova. I koji je veći od našeg zla.

Što ga nijesam pustila da živi, kad samo Bog zna zašto mi ga je dao takvog?

Ne znam odgovore. Znam samo to što se dešava u meni. Od tada.

Nakon toga sam opet ostala trudna. I opet – pobačaj.

Eto. To je moja priča, ispričana prvi put, nakon toliko godina. Ne znam hoće li pomoći nekome u donošenju ovakve ili onakve odluke. Ima tu još mnogo, mnogo momenata koji su se izdešavali, ali, ovo je suština, čini mi se, napisana u dahu.

Samo ću još spomenuti jedno: tražeći tako odgovore otišla sam kod jednog divnog sveštenika i razgovarala s njim. Rekao mi je tada da je bila greška što sam postupila tako: bio je jedan slučaj gdje je isto utvrđena anomalija, ali su ti ljudi bili vjerujući, pri crkvi, predali su se molitvi i poslušanju tog sveštenika. Rodio se, kaže, zdrav dječačić, eno, kaže, trči, skače, priča.

I to sam dužna da kažem.

Voljela bih da svaka žena, kojoj se desi slična situacija, iako nije vjerujuća, ode i razgovara i sa sveštenikom. Ja tada nijesam bila pri crkvi, iako oduvijek vjerujem u Boga.

Ovom prilikom apelovala bih na sve žene da nikako ne rade abortus, ma kakva da je njihova situacija, iz ma kog razloga da se kolebaju. Molim te, nemoj. Pusti da živi. Svaki je razlog mali i ništavan u odnosu na ono što donosimo na svijet. Kada smo već blagoslovene da rađamo, rađajmo.

U ovakvim slučajevima, iz medicinskih razloga, ne usuđujem se da kažem ništa. Neka supružnici donesu zajedničku odluku, ali neka se dobro preispitaju.

Znam da mi je Bog oprostio, jer je On ljubav i jer zna našu grešnost, ali ne znam da li je on, moj sin.

Posebno me zanima šta se dešava s dušama tih bića koje smo ubile mi, majke. Sa dušama onih bića čije su majke svjesno, iz ovog ili onog razloga, prekinule trudnoću.

Anonimna čitateljka

Savremeno društvo, koje uzdiže abortus kao pravo žene da odlučuje o svom telu, zanemaruje i negira njegove posledice – i fizičke i psihičke. Postabortivni sindrom je veoma česta pojava. Žene osećaju bol, kajanje, teskobu, krivicu i grižu savesti, strah i napade panike, emotivnu otupelost, poremećaj apetita. Mogu se javiti i depresija i suicidalne misli. Žena može da ima poteškoće da se emotivno poveže sa ostalom decom (već rođenom ili dobijenom nakon abortusa), kao i s partnerom.

Putem rubrike „Trudna si – već si majka”, u kojoj prenosimo iskustva žena u tzv. kriznoj trudnoći, i putem kampanje „Žene govore u svoje ime” želimo da pomognemo ženama da upoznaju pravo lice abortusa i posledice tog čina, kao i da pomognemo onima koje iza sebe imaju to iskustvo i sada im je potrebno isceljenje.

Vaše ispovesti primamo bez osuđivanja, uz razumevanje i saosećanje. Pišite nam jer tako pomažete sebi i drugima koji se mogu naći u sličnoj situaciji.

Redakcija sajta Pravoslavni Roditelj