Da li da vakcinišem dete? Kako da procenim kome da verujem?

Da li da vakcinišem dete? Kako da procenim kome da verujem?

Dugo sam razmišljala o tome kako bih volela da napravim ovaj intervju. Kao roditelju dvoje dece, mnogo mi je bilo stalo da ne pogrešim po pitanju vakcinacije i to pitanje mi je po rođenju prvog deteta stvaralo veliki nemir. Čitala sam tekstove na internetu koji su bili i za i protiv vakcinacije i nalazila sam među njima poneke neubedljive razloge (očigledno glupe ili manipulativne), ali i neke koji su mi delovali kao jaki argumenti za jednu od odluka.

Tako sam se našla u uznemirujućem unutrašnjem konfliktu koji se sastojao u tome da imam dovoljno jake argumente i za odluku da vakcinišem dete, kao i za odluku da to odbijem.

Zastrašivanje kaznom od strane države ukoliko ne pristanem da vakcinišem dete me je, da se blago izrazim, iritiralo i dovodilo do toga da odbacim i one jake argumente koji su za vakcinaciju.

Sigurna sam da je većina ljudi koja ima malu decu u sličnoj agoniji u kojoj sam se nalazila i ja. Nemamo baš poverenja u državu i dobronamernost njenih službenika jer vidimo koliko korupcija caruje i koliko ni nivo školske spreme ne čini čoveka otpornim na to.

Zato sam iskoristila jednu povoljnu okolnost u mom životu a to je da lično poznajem dr Srđu Jankovića, dečijeg imunologa iz «Tiršove», koji se sada, kako vidim, često pojavljuje u medijima na temu vakcinacije.

Pošto se poznajemo, iskoristila sam tu mogućnost da sa njim lično vodim razgovor kada nam se rodilo prvo dete, da ga ispitam o svemu što sam do tada pročitala da navode kao argumente protivnici vakcinacije (od žive, konzervansa, autizma itd.), kao i o mnogim stvarima koje su se meni lično javile kao pitanje kada je reč o dečijem imunitetu (npr. zašto se deca u vrtiću tako često razboljevaju; da li će dete koje rano krene u vrtić i preleži puno bolesti steći neki bolji imunitet nego ono koje baba čuva do predškolskog; od čega to sve uopšte zavisi, itd.).

On mi je davao detaljne odgovore, strpljivo i postupno me uvodeći u materiju o vakcinama – kako one deluju, kakve vrste vakcina postoje. Te informacije dobijene od njega poslužile su mi kao baza znanja (da mogu da raspoznam da li mi neko plasira laži) i kao smernica za dalje istraživanje i za odlučivanje o tome šta da radimo po pitanju svake pojedine vakcine.

Namerno naglašavam ovo «svake pojedine vakcine» zbog toga što primećujem da je osnovni metod zbunjivanja roditelja po pitanju vakcinacije upravo taj što se sve vreme govori o vakcinaciji u kategorijama «sve» ili «ništa». Pa tako protivnici vakcinacije kažu «sve vakcine su štetne», a zagovornici vakcinacije «sve vakcine su bezbedne». Takođe, generalizuje se i po pitanju vakcinacije nekad i sad u smislu da se kaže «ta i ta vakcina je 80-ih godina prošlog veka imala visok procenat neželjenih reakcija» iz čega se nesvesno izvodi zaključak da ta vakcina ni danas nije bezbedna već je visoko rizična, a niko ni reč da kaže o unapređenju tehnologije proizvodnje vakcina. O tome ćemo detaljnije govoriti u nastavku ovog teksta.
Da pomenem da sam ja po struci diplomirani psiholog a razlog zbog kojeg to ovde ističem jeste sledeći:

Kao što rekoh, imala sam tu povoljnu okolnost da lično poznajem dr Srđu, što mi je bilo važno i zbog jedne psihološke stvari, a to je – ja nemam poverenja u nečije reči samo zato što je taj neko „dr, mr, spec. med”, već nečije stručno znanje provlačim i kroz psihološki filter – kakva je u moralnom smislu osoba koja mi to govori.

Smatram da istinu o nekoj temi za koju nisam stručna mogu saznati samo ako ukrstim nečije stručno znanje s njegovim ličnim i moralnim kvalitetima.

Da ne poznajem dr Srđu i da slušam ova ubeđivanja o neophodnosti vakcinacije samo iz usta određenih stručnjaka koje pamtim iz afere u vezi sa svinjskim gripom, mislim da bih kao roditelj učinila sasvim suprotno od onoga što oni predlažu.

Takođe, isti princip ukrštanja nečijeg stručnog znanja sa ličnim kvalitetima i životnim stavovima primenila sam i na tada najpopularnije protivnike protiv svih vakcina – u to vreme su najpopularniji bili Slađana Velkov i Todor Jovanović.

Pa sam tako na Fejsbuk stranici Slađane Velkov pronašla da ona smatra da bi moglo nastati bezgrešno začeće izlaganjem Suncu (link OVDE ), a Todor Jovanović je u jednoj emisiji izjavio da priča sa duhom Nikole Tesle i da pušenje u nekim okolnostima smatra zdravim za pluća. Što se njihovih stručnih kvalifikacija tiče, saznala sam da je dr Slađana Velkov lekar opšte medicine (nema specijalizaciju), a da je dr Todor Jovanović po struci stomatolog.

Pretpostavila sam da bi svako od roditelja u ovakvoj tegobnoj dilemi poželeo da ima osobu koju lično poznaje (da zna zasigurno da nije korumpirani manipulator) a koja je baš te specifične struke (dakle, da je imunolog, a ne doktor opšte medicine, sociolog, stomatolog, psiholog itd.)  koja nam je za temu vakcinacije potrebna.

Zbog toga sam odlučila da sprovedem ovaj pomalo neobičan intervju neformalnije prirode kako biste i vi koji čitate imali utisak da razgovarate sa prijateljem koji je uz to, kao što rekosmo, imunolog, i kako biste se osećali slobodni da s punim poverenjem postavite pitanja koja vas uznemiravaju po pitanju vakcinacije.

 

Sanja Stanković, psiholog

 

PITANJA DEČIJEM IMUNOLOGU SRĐI JANKOVIĆU:

 

Izvor fotografije: bebac.com

 

Sanja:  Dr Srđo, ovo je sigurno najduži uvod za jedan intervju koji si do sada dao?

Dr Srđa: Svakako je reč o izuzetno važnoj temi, draga Sanja. Zahvalan sam ti na prilici da odgovorim na pitanja koja muče mnoge roditelje. Zaista – šta bi moglo biti važnije od zdravlja naše dece? Rasprava o delotvornosti i bezbednosti vakcina i svrsishodnosti vakcinisanja je, prema tome, rasprava sa najvećim mogućim ulogom. Naravno, vakcinacija ne štiti samo decu, već i odrasle; ona podjednako štiti pojedinca, porodicu, širu zajedicu i ljudsko društvo u celini.

 

Sanja:  Kaži mi, ti imaš decu? Da li si ih vakcinisao? Svim propisanim vakcinama po našem kalendaru imunizacije?

Dr Srđa: Da, sva moja deca primila su sve vakcine u skladu s kalendarom obavezne vakcinacije u našoj zemlji.

 

Sanja:  Dobro, mislim da je bilo važno za čitaoce da primete da o ovoj temi ne govoriš samo kao imunolog zaposlen u «Tiršovoj» već i kao roditelj.

 

 

VRSTE VAKCINA: „ŽIVE“ I „MRTVE“

 

Sanja:  Kaži mi sledeće: kada smo davno razgovarali na ovu temu, rekao si mi da se vakcine dele na tzv. «žive» i «mrtve» (tako sam ja onomad zapamtila).

Dakle, postoje „inaktivisane vakcine” – to su vakcine koje sadrže mrtve viruse, a neke od njih čak ne sadrže ni cele mrtve viruse već samo njihov omotač za koji je nauka utvrdila da je dovoljan da izazove imuni odgovor organizma (da se stvore antitela) za taj virus.

I, postoje „atenuisane vakcine” – to su vakcine koje sadrže nisku koncentraciju živih celih virusa, ali u takvoj koncentraciji da uspevaju da izazovu imuni odgovor organizma, ali ne mogu izazvati i samu bolest, da li se dobro sećam?

Dr Srđa: Uglavnom da – uz nekoliko malih dopuna. „Mrtvih” vakcina (tj. onih koje nisu žive) ima više vrsta. Pored inaktiviranih vakcina i vakcina koje sadrže samo karakteristične komponente mikroorganizama (a one se i same dele na nekoliko vrsta u zavisnosti od primenjenog tehnološkog postupka), postoje i vakcine koje sadrže jedino inaktivirani toksin koji neki mikroorganizam inače stvara – antitoksične vakcine. Primer za potonje su vakcine protiv difterije i tetanusa. Takođe bih želeo da primetim da je kod atenuiranih vakcina reč o mikroorganizmima koji su dobijeni određenim postupkom koji ih je učinio „oslabljenim” (manje virulentnim, manje sposobnim ili praktično nesposobnim da izazivaju bolest). Atenuirane vakcine, dakle, ne sadrže patogene (škodljive) organizme, izazivače bolesti, u manjoj koncentraciji, već apatogene (neškodljive) organizme koji su dovoljno slični onim škodljivim da imunitet protiv potonjih (stečen vakcinacijom, bez obolevanja) štiti i od prethodnih, a time i od zarazne bolesti.

No, uopšte uzev, sasvim si dobro sažela najvažniju podelu vakcina.

 

Sanja:  Kaži mi onda, od svih vakcina koje su u srpskom kalendaru vakcinacije – koje su inaktivisane, a koje su sa živim virusima ali atenuisane? Koliko ja znam, sve su sadašnje vakcine koje naša deca u Srbiji dobijaju inaktivisane, osim MMR vakcine i doze oralne polio vakcine koja se daje predškolskoj deci? Jedino nisam sigurna kakva je situacija sa Di-Te vakcinom koja se prima pred školu – da li je ona inaktivisana ili atenuisana vakcina?

Dr Srđa: Di-Te je antitoksična vakcina protiv difterije i tetanusa. To su bakterijska oboljenja koja nastaju usled toga što bakterija-uzročnik luči snažan toksin, a imunski sistem vakcinisanih osoba stvara antitela koja su u stanju da ovaj toksin neutrališu. Dakle, vakcina Di-Te nije živa. Ona se daje pred polazak u školu kao revakcina. Početna vakcinacija protiv difterije i tetanusa sprovodi se u prvoj godini – takođe antitoksičnim vakcinama – u okviru petovalentne vakcine, koja još sadrži i acelularnu vakcinu protiv velikog kašlja (to je mrtva vakcina koja ne sadrži čitavu ćeliju bakterije izazivača, Bordetella pertussis, već samo karakteristične molekule – antigene), konjugovanu vakcinu protiv bakterije Haemophilus influenzae (izazivača infekcija disajnih puteva sa čestim i neretko teškim komplikacijama; konjugovana vakcina je jedna vrsta „mrtve vakcine” koja takođe ne sadrži celu bakteriju, već samo kombinaciju belančevine-nosača i karakterističnog molekula šećera) i inaktiviranu vakcinu protiv dečje paralize (dakle, takođe mrtvu – o vakcinaciji protiv dečje paralize ću više reći nešto kasnije).

Nije živa ni vakcina protiv hepatitisa B (zarazne žutice) čija se prva doza daje bebama u porodilištu. Ona spada u podvrstu ne-živih vakcina koje se nazivaju rekombinantnim. To znači da sadrži samo sintetički antigen i pomoćne komponente.

U našem kalendaru obavezne vakcinacije trenutno postoje tri žive vakcine: BeSeŽe, MMR i OPV.

Poslednja – živa vakcina protiv dečje paralize  (OPV) – se uzima oralno (pije se) i daje se pred polazak u školu, dakle nakon što je dete već primilo više doza inaktivirane vakcine protiv iste bolesti (IPV). Objasniću zašto je ovo važno kada dođemo do pitanja o dečjoj paralizi.

 

Sanja:  Dakle, inaktivisane vakcine (koje sadrže mrtve viruse) ne mogu nikako izazvati tu konkretnu bolest kod deteta? I one su zapravo u veoma, veoma visokom stepenu bezbedne, tj. ne mogu dovesti ni do kakvih ozbiljnih neželjenih reakcija osim u jako retkim slučajevima imunodeficijencije ili alergije na neki pomoćni sastojak u toj „mrtvoj” vakcini?

Dr Srđa: Sve vakcine koje se primenjuju su u (zaista) veoma, veoma visokom stepenu bezbedne. Naravno, to ne znači da su neželjene reakcije apsolutno nemoguće (one blage su, štaviše, česte), već da su reakcije koje bi mogle da naruše zdravlje ekstremno retke – ređe nego kod praktično svih lekova, uključujući i mnoge koji se prodaju bez recepta.

Alergijska reakcija je moguća kod svake vakcine, jer je moguća i pri kontaktu sa bilo kojom drugom supstancom. Ali teže alergijske reakcije na vakcine javljaju se ekstremno retko, po pravilu ređe no jednom na milion datih doza vakcine.

Situacija da vakcina izazove bolest sa kliničkom slikom koja podseća na oboljenje od koga vakcina štiti moguća je jedino kod živih vakcina. Ovo se događa retko, a i kada se dogodi, po pravilu je klinička slika veoma blaga i prolazi bez ikakvih posledica.

Međutim, za primenu živih vakcina kontraindikacija su oboljenja koja podrazumevaju ozbiljnu oslabljenost imunskog sistema (imunodeficijencije).

Od izuzetne je važnosti naglasiti da takva oboljenja nisu kontraindikacija za vakcine koje nisu žive.

 

Sanja:  Ponovo ću te pitati jer mislim da je važno, barem je meni kao roditelju bilo bitno ponoviti više puta – dakle, inaktivisane vakcine (a to su sve u srpskom kalendaru vakcinacije osim ove tri : BeSeŽe, MMR i oralne polio vakcine tj. OPV), čak i kad su polivalentne (tj. istovremeno se jednom vakcinom nastoji izazvati imuni odgovor tela protiv više bolesti – kao što je recimo Pentaksim) ne mogu dati nikakve ozbiljne komplikacije ako je dete u trenutku vakcinisanja bilo potpuno zdravo?

Dr Srđa: Bilo bi lepo reći „nikakve”, ali reći ću umesto toga „praktično nikakve”. Ništa u životu, pa ni u medicini, nije apsolutno.

Ali ozbiljne komplikacije su toliko retke – posebno ako se uporede s rizicima zaraznih bolesti – da iskreno mislim da nema razloga da se zbog njih opravdanost vakcinacije dovodi u pitanje ili da nas mori strah.

Ilustracije radi, kretanje s kraja na kraj grada gradskim saobraćajem, vožnja liftom, i još bezbroj aktivnosti kojih se niko od nas ne pribojava niti o njima donosi „tešku odluku” – povlače neuporedivo veći rizik nego primanje vakcine.

U principu, ispravan način staranja o rizicima iziskuje da se rizik svakog postupka uporedi sa rizikom njegove alternative.

I nevakcinisanje je aktivan izbor – i to daleko rizičniji od svoje alternative, vakcinisanja. Ako tako posmatramo stvari, jasno je zašto lekari stoje iza svojih preporuka.

Sanja: Hvala na iskrenom odgovoru. Ja ću samo precizirati tvoje reči da se pod ozbiljnim reakcijama ne misli na razvojne poremećaje (poput autizma) niti na autoimune bolesti i slično od čega mi roditelji strahujemo kada se pomenu „ozbiljne reakcije“ od vakcina. Da čitaoci ne steknu pogrešan utisak da je uopšte moguće od bilo koje vakcine dobiti autizam.

 

USLOV ZA PRIMANJE VAKCINA – DA DETE BUDE ZDRAVO

 

Sanja:  Osvrnuću se na preduslove za primanje svih vakcina – glavni je da dete bude potpuno zdravo, to si u nekom od intervjua koje sam čitala i ti sam pomenuo.

Moram ovom prilikom da ispričam i jedno negativno iskustvo sa decom i vakcinacijom koje sam imala. Kada sam vodila svoje dete pred polazak u školu da primi vakcinu, dete ispred nas je jako slinilo i kašljalo, meni kao medicinskom laiku je ipak bilo jasno da dete nije potpuno zdravo. Zbog gužve su nas u ordinaciju ugurali zajedno tako da sam videla da je pedijatar to dete ovlaš pregledala (koje je i dalje kašljalo i krčalo) i na moje oči prosledila sestri da mu se da vakcina – MMR, Di-Te i oralna polio vakcina.

Takođe, ovo ne spada u negativno iskustvo ali mislim da je dobro da pomenem – sa svojim drugim detetom sam imala iskustvo da je pedijatar rekla da ona procenjuje da je dete dovoljno zdravo da primi vakcinu. Moguće je da je i bilo zdravo. Međutim, naša roditeljska procena je bila da ćemo sačekati još nedelju dana i tek smo onda doveli dete na vakcinu.

Dakle, kako i sami roditelji mogu da budu sigurni i da pravilno procene da li je dete potpuno zdravo za primanje vakcine, pored naravno i procene lekara (nesavesni lekari su, ipak, iz mog iskustva, samo retki pojedinci) kako se ne bi dogodilo da zbog toga što je dete već pod nekim virusom primilo vakcinu pa je stoga došlo do nekih komplikacija, koje se onda pripisuju nebezbednosti i štetnosti te vakcine?

Dr Srđa: Opštim pedijatrijskim pregledom mogu da se utvrde stanja koja bi predstavljala kontraindikaciju za vakcinaciju, uključujući i privremene kontraindikacije (akutne bolesti). Može da se vakciniše i dete kome malkice curi nosić ili kašljuca, ako to nije praćeno temperaturom i, najvažnije, nema znakova poremećaja opšteg stanja koje pedijatar utvrđuje pregledom.

Pravilo da se ne vakcinišu akutno obolela deca je pre svega uvedeno iz predostrožnosti. Ono ne znači da bi se dogodilo nešto loše – samo da želimo da svedemo bilo kakav rizik, makar bio i teorijske prirode, na apsolutni minimum (eto u kom kontekstu se ipak odvažavam da koristim pridev „apsolutno”).

Hronična oboljenja nisu kontraindikacija za vakcinaciju (osim, naravno, ako su praćena ozbiljnom imunodeficijencijom, kada su kontraindikovane žive vakcine).

Ipak, u akutnim zapaljenjskim pogoršanjima se vakcinacija nekim vakcinama može odložiti do relativnog poboljšanja ili „mirne” faze toka bolesti – o tome postoje precizne preporuke stručnih udruženja.

 

POLIVALENTNE VAKCINE (PENTAKSIM i sl.)

 

Sanja:  Da pomenemo još jednu čestu dilemu koju imaju roditelji a za koju sam te i ja davno ispitivala: zar neće ipak maleni dečiji organizam opteretiti te polivalentne vakcine? Jeste da su u pitanju mrtvi virusi, ali ipak, zar primanje vakcine koja je istovremeno protiv čak pet bolesti ne deluje kao veliki udar na imuni sistem? Jer, složićeš se, u realnosti se ne dešava da neko oboli od pet različitih virusa u isto vreme?

Dr Srđa: Ne, nema razloga da pomislimo da će davanje više vakcina istovremeno preopteretiti imunski sistem.

Prirodna uloga ovog sistema je da istovremeno prepoznaje stotine hiljada antigena i „pamti” one koje otkrije kao pretnju.

Štaviše, polivalentne vakcine štede imunski sistem, jer se jednim istim činom stimulisanja ostvaruje zaštita od više oboljenja (doduše, i inače je reč o veoma blagoj stimulaciji u poređenju sa onom koju izazivaju patogeni mikroorganizmi).

Takođe valja dodati da su danas vakcine većinom plod savremene tehnologije, da su bolje prečišćene nego pre nekoliko decenija, i da sadrže manji ukupan broj antigena nego nekada, čak i kada su kombinovane.

U prednosti polivalentih vakcina spadaju i manji broj uboda (što sa stanovišta deteta nije nimalo zanemarljivo) i brže sticanje zaštite.

 

 

POMOĆNI SASTOJCI U VAKCINAMA

 

Sanja:  Da pomenemo i pitanje da li štetu mogu naneti prateći sastojci koji se nalaze u vakcinama. Neću se posebno osvrtati na sastojke koje iovako unosimo kroz hranu poput fosfata i mononatrijum-glutamata i sličnih.

Dr Srđa: Slažem se – velika većina pomoćnih sastojaka u vakcinama u daleko većoj meri prispeva u organizam (dece kao i odraslih) iz drugih izvora, uključujući ishranu.

 

Sanja:  Sećam se da si mi objašnjavao da su u pitanju jako male doze (daleko, daleko od nekih toksičnih doza) kao i da se putem vakcine ti konzervansi unesu samo jednom u organizam, dok je realno veći problem za zdravlje to što se kroz hranu višekratno unose ti isti konzervansi i to u dugom periodu vremena tako da postoji kumulativni efekat.

Međutim, postoje i oni sastojci u vakcinama koje ne srećemo i u hrani,  osvrnuću se na ova dva koja je pomenula u svom tekstu protiv vakcina dr Jovana Stojković (link OVDE ) – formaldehid i aluminijum-hidroksid?

Dr Srđa: Formaldehid je hemijsko jedinjenje koje se tokom metabolizma prirodno stvara u ljudskom organizmu (uključujući i organizam bebe) u neuporedivo većoj količini nego što sadrži bilo koja vakcina. Takođe se nalazi u hrani – naravno, u potpuno neškodljivoj količini, ali ipak većoj nego u vakcinama. Sav formaldehid koji se nađe u organizmu – uključujući i sićušan deo koji potiče od vakcina koje ga sadrže – smesta se razgradi.

Aluminijum-hidroksid je jedan od najbolje proučenih i najduže korišćenih adjuvanasa – komponenti koje (kod mrtvih vakcina) obezbeđuju minimalnu stimulaciju imunskog sistema koja je potrebna da bi se antigeni iz vakcine „zapamtili”. U dozama u kojima se nalazi u vakcinama, aluminijum-hidroksid je neškodljiv, čak i ako se uzme u obzir kumulativna doza.

Daleko najveći deo aluminijuma koji se nađe u našem organizmu potiče iz industrijskih izvora koji kontaminiraju sredinu. Stepen kontaminacije, naravno, zavisi od toga gde živimo i kakve su nam navike – ali u svakom slučaju aluminijum iz vakcina zanemarljivo doprinosi sadržaju aluminijuma u našem organizmu.

Takođe je važna i hemijska forma – jedinjenja u vakcinama naprosto nisu toksična u datim dozama.

 

Sanja:  Takođe, sećam se nekih ranijih tekstova gde se pominjalo da pojedina vakcina sadrži i živu. Interesuje me da li postoji neka vakcina koja se sada daje deci u Srbiji a koja i dalje sadrži živu i ako postoji, da li je ta živa opasna po zdravlje. Većina nas se seća kako su nas roditelji dok smo bili deca ozbiljno upozoravali da nikako ne smemo da slomimo onaj stakleni toplomer sa živom.

Dr Srđa: Živa ne postoji ni u jednoj vakcini koja se nalazi u kalendaru vakcinacije u našoj zemlji. Timerosal (etil-živa) je konzervans koji je odavno izostavljen iz vakcina (izuzetak su neka višedozna pakovanja, ali, još jednom, ne kod vakcina iz našeg kalendara). Izostavljen je zbog principa predostrožnosti i zato što reč „živa” mnogima nije zvučala prihvatljivo, a ne zbog bilo kakve toksičnosti, jer nikada nije uočena. Čak i kada se nalazila u vakcinama, živa je bila prisutna u ekstremno maloj količini – jedna konzerva ribe ulovljene u prosečno zagađenom moru sadrži isto toliko žive koliko i doza vakcine, ili više.

Uz to, okolina je prevashodno zagađena metil-živom, visokotoksičnim jedinjenjem, dok je etil-živa daleko manje toksična, jer se brzo izlučuje i ne nakuplja u organizmu. Ali, što je najvažnije, žive već dugo u vakcinama o kojima govorimo naprosto nema.

Takođe napominjem da se živa često pominje kao sastojak vakcine  MMR.

To je besmisleno, jer je reč o živoj vakcini, a u žive vakcine se, naravno, ne stavlja konzervans. Inače više ne bi bile žive, odnosno bile bi uništene.

 

„MRTVE” VAKCINE I BOLESTI KOD DECE (NPR. AUTIZAM, ASTMA, DIJABETES…)

 

Sanja:  Nastavljamo dalje razgovor na temu bezbednosti vakcina. Dakle, do sada smo zaključili da inaktivirane „mrtve” vakcine jednostavno ne mogu dovesti do nekih razvojnih poremećaja poput autizma, niti bolesti poput astme niti se može dobiti bolest od koje vakcina štiti (ne može se dobiti inaktiviranom vakcinom protiv poliomijelitisa – poliomijelitis tj. dečija paraliza) – ni druge ozbiljne posledice se ne mogu desiti niti usled samih inaktivisanih virusa niti usled pratećih sastojaka u vakcinama?

Dr Srđa: Malo ranije sam rekao da su (ekstremno retko) moguće i opasne reakcije. Ali to ne znači da vakcinacija može da izazove bolesti ili razvojne poremećaje.

Ne može.

Vakcine deluju jednokratno, a hronične bolesti se odlikuju dugotrajnim patološkim procesima.

Konkretno, veoma brojna istraživanja su pokazala da ne postoji uzročna veza između vakcinacije i autizma.

Isto važi za astmu, s tim što, štaviše, postoji (veoma mali) zaštitni efekat – jer astmu pogoršavaju infekcije, uključujući i neke od onih od kojih nas vakcine štite. Takođe je pokazano da vakcinacija ne može da uzrokuje šećernu bolest, multiplu sklerozu, niti druge autoimunske bolesti.

 

„ŽIVE” VAKCINE

 

Sanja: Idemo dalje na vakcine u srpskom kalendaru vakcinacije koje nisu inaktivirane, već pripadaju grupi živih vakcina tj. atenuisanih.  Podsetiću na ono što smo gore već pomenuli, „atenuisane” znači da se u tim vakcinama nalaze živi virusi, ali je njihovo dejstvo oslabljeno, svedeno na tu meru koja je dovoljna da izazove antitela na taj virus, ali ne i da izazove tu samu bolest. Drugim rečima, primanjem MMR žive atenuirane vakcine dete stiče imunitet na, recimo, zauške, ali se ne može desiti i da vakcinisanjem zaista i dobije zauške. Je li tako?

Dr Srđa: Atenuirani mikroorganizmi su oslabljeni (dakle, reč je o njihovim svojstvima, a ne koncentraciji) tako da uglavnom ne mogu da izazovu oboljenje.

Ipak, blagi simptomi koji liče na simptome bolesti o kojoj je reč mogu (veoma retko) da se pojave.

To je prolazno i bezazleno.

Opasna infekcija vakcinalnim sojem mikroorganizma mogla bi da se dogodi jedino ako bi se vakcina dala osobi s teškim oblikom imunodeficijencije. Zato je kod ovih osoba vakcinacija živim vakcinama kontraindikovana.

Još jednom, u našem kalendaru postoje tri žive vakcine: BeSeŽe, MMR i OPV.

 

 

„ŽIVA” I „MRTVA” VAKCINA PROTIV POLIOMIJELITISA (DEČIJE PARALIZE)

 

Sanja: Ovo je dobar trenutak da te podsetim na slučaj koji si sigurno video u medijima, a to je slučaj sina jedne pedijatrijske sestre koji je 1988. godine, usled polio vakcine koja je tada postojala samo u živom, atenuiranom vidu, zaista i dobio poliomijelitis. Naime, medicinski i sudski je dokazano (link OVDE ) da je ta vakcina, koju je te godine proizveo Torlak, na nesreću, kod tog dečaka zaista i dovela do dečije paralize. Izgleda da je bila u nekom smislu „loša”, nisam to tačno razumela. Inače, ta žena je zbog tog tragičnog događaja dugo izbegavala da svoje drugo dete vakciniše dok joj, prema njenim rečima, epidemiolog Radmilo Petrović nije objasnio  zašto toga više ne treba da se boji i da se sada polio vakcina proizvodi kao inaktivisana, mrtva vakcina. Ona je potom svoje drugo dete vakcinisala inaktivisanom, mrtvom vakcinom protiv poliomijelitisa, kakvu danas sva naša deca u Srbiji primaju u okviru petovalentne vakcine „Pentaksim”.

Dr Srđa: Istina je da živa vakcina protiv dečje paralize (oralna polio vakcina, OPV) može (ekstremno retko) i sama da izazove dečju paralizu. To se u vreme o kojem govorimo beležilo približno jednom na milion vakcinisanja.

Uzrok nije nedozvoljeno velika koncentracija virusa, već specifična predispozicija individualnog organizma za koju lekar nema načina da dozna.

Dakle, nije korektna konstatacija da je reč o „lošoj” vakcini, jer je rizik bio istovetan kod Torlakove vakcine kao i kod vakcina istog tipa drugih proizvođača.

Izlišno je govoriti o dubini tragedije dece pogođene vakcinalnom dečjom paralizom i njihovih roditelja – ali bez vakcine bi se takva tragedija odigravala hiljadama puta češće i pogodila užasavajuće mnoštvo porodica, kao što se tokom najvećeg dela ljudske istorije i događalo.

Dodao bih još da su lekari – ma kako ovo zvučalo – postupili ispravno kada su dali vakcinu, jer se pogubna reakcija nije mogla ni na koji način predvideti i izgledi su za svako dete a priori neuporedivo veći da mu naškodi divlji, prirodni, visokovirulentni virus nego onaj iz vakcine.

Važno je takođe istaći da je danas rizik ovakvih neželjenih (preblaga reč) posledica vakcinacije daleko manji – zapravo je blizak nuli – iako se OPV i dalje daje, kako rekosmo, pred polazak u školu.

Kako je to moguće?

Pa, prvo, tehnologija proizvodnje vakcina je unapređena, i drugo, inaktivirana vakcina protiv dečje paralize (IPV) daje se u prvoj godini (u sklopu petovalentne vakcine) i pruža zaštitu od komplikacija OPV time što se daje prva.

A zašto se onda uopšte još uvek daje OPV?

Zato što učvršćuje imunitet protiv virusa dečje paralize i obezbeđuje da bude doživotan.

Ima nade da će dečja paraliza uskoro nestati s lica zemlje, kao što su sedamdesetih godina prošlog veka nestale velike boginje. U trenutku kada ovo ispisujem (februar 2018), virus poliomijelitisa postoji samo u Nigeriji, Pakistanu i Avganistanu.

Mnogi lekari, tehničari i hrabri dobrovoljci doslovno rizikuju život (na desetine ih je tokom proteklih nekoliko godina stradalo u oružanim napadima) kako bi san o svetu bez dečje paralize pretvorili u stvarnost.

Ali do tada je neophodno da štitimo našu decu vakcinom. Kada bolest bude iskorenjena – i vakcinacija protiv nje će otići u istoriju.

 

 

Sanja:  Dr Srđo, najpre mi kaži ukratko kada se sve prima vakcina protiv poliomijelitisa prema našem kalendaru vakcinacije u Srbiji? Koliko znam, prima se tri puta u okviru inaktivisane vakcine „Pentaksim” i još jednom kao oralna polio vakcina (koja je živa atenuisana vakcina) kada dete treba da pođe u školu. Da li je tako?

Dr Srđa: Ha, čini se da sam malo „istrčao pred rudu”. Dakle, da – najpre tri doze IPV (u okviru petovalentne vakcine), a zatim, pred polazak u školu, OPV.

 

 

Sanja:  Dakle, jedine žive vakcine koje se primaju prema našem kalendaru vakcinacije jesu Be-Se-Že vakcina, zatim MMR (koja se pre škole prima dva puta – početkom druge godine i pred polazak u školu) i oralna polio vakcina pred polazak u školu.

Možda je dobra prilika da sada ispričam i naše iskustvo u vezi sa tom oralnom poliovakcinom.

Naime, saznali smo istražujući i raspitujući se da za nju postoji alternativa tj. da postoji vakcina koja se naziva Dultavax i koja je inaktivisana. Mi smo tu vakcinu po savetu pedijatra kupili u  apoteci, preneli je po uputstvu farmaceuta (da bude u hladnom) do Doma zdravlja i zatražili da se ona našem detetu da umesto Di-Te i oralne polio vakcine. Dultavax je Di-Te-Polio vakcina.

Ono što meni nije jasno, ako postoji kvalitetnija alternativa, zašto se ova vakcina  Dultavax  ne daje svoj deci, već se i dalje daje manje bezbedna oralna polio vakcina koja je živa, atenuisana? Možete li ti i tvoje kolege stručnjaci da zatražite od državnih organa da se ona  uvede za svu decu? Kakvo je tvoje stručno mišljenje u vezi sa oralnom polio vakcinom i njenom alternativom?

Dr Srđa: Upravo to sam želeo da objasnim maločas. Dakle, najbolja moguća kombinacija – kako sa stanovišta delotvornosti, tako i bezbednosti – jeste da se nakon inaktivirane vakcine (u odgovarajućemo broju doza) dâ oralna vakcina protiv polija.

Inaktivirana vakcina data pre oralne otklanja rizik obolevanja od vakcinalnog poliomijelitisa, dok oralna konsoliduje imunitet protiv ove bolesti i omogućava da bude dugotrajan – doživotan.

 

Sanja: Što znači da moja bojazan kao roditelja zbog koje sam nabavila Dultavax vakcinu umesto oralne polio vakcine nije bila opravdana. To jest, najbolja moguća zaštita protiv dečije paralize za moju decu bi bila upravo ovako kako je i predviđeno srpskim kalendarom vakcinacije – najpre tri inaktivirane (mrtve) vakcine, a na kraju oralna (živa) vakcina protiv polimijelitisa. Tada definitivno ne bi bilo opasnosti od nekih ozbiljnih reakcija za moju decu da prime tu živu vakcinu (jer živa vakcina sledi tek nakon tri mrtve vakcine), plus bi tako moja deca stekla zasigurno doživotni imunitet na dečiju paralizu.

Eto, nisam te to tada pitala, pa sam donela u nekom smislu „lošiju” odluku. Eto zašto treba slušati stručnjake za konkretnu oblast.

 

MMR VAKCINA

 

Sanja:  Konačno stižemo i do čuvene MMR vakcine. Kažem „čuvene” jer sam istražujući i sama u vezi sa ovom temom vakcina, na kraju sve svoje roditeljske dileme i strahove rešila, te mi je ostala samo i jedino dilema po pitanju MMR vakcine. Za nju ne postoji alternativa koja je inaktivisana, nigde u svetu. Svuda u svetu su MMR vakcine atenuirane vakcine. Moram ti lično priznati da mi se to uopšte nije dopalo i da mi je ona bila jedini kamen spoticanja kada su u pitanju vakcine. Nedavno me je jedan prijatelj pitao, kada sam ovo i njemu rekla: „A zašto  ste se ipak odlučili da i tom MMR vakcinom vakcinišete decu?”

Moj odgovor  je bio: „Zato što verujem dr Srđi znajući ga i kao čoveka i kao stručnjaka upravo za tu oblast, da bolesti od kojih ta vakcina štiti mogu imati jako ozbiljne komplikacije po decu, pa i smrt deteta, i imala sam poverenja u njegov stav da je i ova vakcina bezbedna ukoliko je dete potpuno zdravo.”

Dr Srđa: I moj je utisak da se mnogi roditelji osećaju upravo tako kako si opisala. No, moram da kažem da to nije zato što bi MMR vakcina bila išta manje bezbedna od drugih (naprotiv, sasvim je bezbedna), već zato što se uporno dovodi u vezu s poremećajima iz spektra autizma. Ta veza nije realna. Hoću da kažem da nije uzročno-posledična.

 

 

Sanja:  Što znači da ono što u našim roditeljskim glavama ovu vakcinu čini tako spornom je medijski indukovan strah da baš ona izaziva autizam ili neki drugi veliki razvojni poremećaj.

Kada malo bolje razmislim, gledajući po sebi, čini mi se da si u pravu. Jer, nikakvu strepnju nisam imala po pitanju Be-Se-Že vakcine, čak donedavno (do ovog razgovora) nisam ni registrovala da i ona pripada grupi živih vakcina o kojima ja onda „moram da brinem i razmišljam šta ću i kako ću”. Jednostavno, Be-Se-Že vakcini nije data takva posebna negativna konotacija u medijima, pa se ni ja nisam u vezi sa njom bojala.

Vredi razmisliti na tu temu.

Da nastavimo dalje o MMR vakcini.

Kao što si i ti u svojim nedavnim intervjuima više puta pomenuo, glavni faktor je meni kao roditelju koji odlučuje po ovoj temi bio poverenje. Konkretno u ovom slučaju, poverenje u tvoje stručno mišljenje da su te bolesti zaista odnosile dečije živote (kada se zakomplikuju) i poverenje da i ova atenuirana vakcina zaista neće dovesti ni do kakvih razvojnih poremećaja ili autoimunih bolesti, a ogromna je verovatnoća i da neće izazvati baš nikakve ozbiljne reakcije ukoliko je dete u trenutku vakcinisanja potpuno zdravo i ako nema neki kontraindikovani faktor.

Možeš li, najpre, reći nešto više o tome ko ne bi smeo da primi MMR vakcinu? Sećam se da sam kod ruskih lekara davno pročitala da je važno za primanje MMR vakcine da dete nema ustanovljenu alergiju na jaja?

 

Dr Srđa: Kontraindikaciju za vakcinu MMR, budući da je reč o živoj vakcini, predstavljaju ozbiljni poremećaji imunskog sistema – oboljenja iz grupe imunodeficijencija. To uključuje i bolesti koje se moraju lečiti tako da se imunski sistem privremeno ošteti ili čak razori – na primer maligna oboljenja. Ali tada je kontraindikacija privremena i vakcinacija je moguća nakon oporavka.

Razume se, kontraindikacija je i preosetljivost na neku komponentu vakcine.

Što se tiče alergije na jaja, ona se nekada smatrala kontraindikacijom, ali je to bilo iz predostrožnosti. Pokazalo se da je za decu sa blagom ili umerenom alergijom na jaja potpuno bezbedno da se vakcinišu. Deca koja su imala tešku alergijsku reakciju na jaja takođe mogu da se vakcinišu, ali se tada to obavlja uz prethodno davanje određenih lekova protiv alergije, odgovarajuće mere opreza (mogućnost brzog reagovanja lekarskog tima) i zadržavanje deteta na posmatranju izvesno vreme (kao što se, na primer, radi nakon davanja penicilina – koji, inače, izaziva ozbiljne alergijske reakcije daleko češće nego vakcine).  

 

 

Sanja:  A sada mi reci još jednom koji se uslovi moraju ispoštovati kako bismo maksimalno smanjili šanse da dete dobije neželjene reakcije na MMR vakcinu? Koliko nakon primanja MMR vakcine ne bi trebalo davati dete u kolektiv (da ne bi tamo usput zakačilo još neki virus ili bakterijsku infekciju)? Moje roditeljsko iskustvo je da dete treba povući iz kolektiva nedelju dana pre primanja MMR vakcine i dve nedelje nakon primanja vakcine (s drugim detetom to nismo valjano ispoštovali pa je nakon dve nedelje imao neke zdravstvene komplikacije za koje lekari nisu isključili da su nastale usled primanja MMR vakcine – pretpostavka je bila da se u međuvremenu detetu u kolektivu nakačila i bakterijska infekcija).

Sada ti je jasnije zbog čega te pitam za stručni savet u vezi sa tim koji se uslovi moraju ispoštovati da bismo maksimalno smanjili šanse da primanje MMR vakcine, kao atenuirane vakcine, izazove čak i najmanje ozbiljne reakcije?

Dr Srđa: Oprez je odlika mudrih i retko je kad naodmet, ali zdravo dete koje primi MMR može da ide u kolektiv.

Vakcina uopšte neće uticati (ni pozitivno ni negativno) na imunitet prema drugim organizmima – uticaće samo na otpornost prema virusima malih boginja, zauški i rubeole.

Međutim, ako je u toku epidemija malih boginja, kao što je trenutno (februar 2018) slučaj, valja znati da je za sticanje zaštite potrebno bar 7–10 dana po vakcinaciji. Pre toga vakcinisano dete nije zaštićeno od malih boginja – nije još imunizovano, jer taj proces, kao ni drugi procesi, nije trenutan.

 

 

Sanja:  Da, sada kada čujem ovaj tvoj odgovor pomišljam da sam u vezi sa ovom MMR vakcinom preterano oprezno postupala ponajviše iz svog straha koji je izazvan negativnim (dez)informacijama u vezi sa ovom vakcinom, a kojima sam izložena preko medija. Međutim, iskrena da budem, ja strah i dalje osećam, tako da bih verovatno, da imam i treće dete, ponovo postupila na goreopisani način.

 

 

MMR I AUTIZAM

 

Sanja:  Da se dotaknemo i najčešće dileme u vezi sa MMR vakcinom, a to je sumnja u javnosti da ona uzrokuje autizam. Reci mi, ovako, znam da su rađena opsežna istraživanja i da su ona utvrdila da nikakve povezanosti između MMR vakcine i autizma nema.

Ono što, kao psiholog, mogu da kažem jeste da su istraživanja ovog specifičnog poremećaja (nevezano za vakcine) pokazala da muška deca statistički značajno više u odnosu na žensku decu oboljevaju od razvojnih poremećaja iz spektra autizma (ispravi me ako grešim). Zbog toga nema nikakvog logičnog objašnjenja u pretpostavci da vakcinacija i muške i ženske dece MMR vakcinom može dovesti do ovakve značajne razlike po polu kada je u pitanju poremećaj iz spektra autizma.

Koliko sam zaključila na osnovu svega što sam pročitala, razlog za ovu sumnju (da MMR vakcina uzrokuje autizam) nalazi se u nesrećnom poklapanju vremena kada se u dečijem razvoju javljaju prvi znaci autizma sa vremenom kada se prima prva doza MMR vakcine.

Ako je to tako, kaži mi zbog čega onda nije doneta odluka da se unese izmena u kalendar vakcinacije tako da se prva doza MMR vakcine prima ili dosta pre ili dosta kasnije u odnosu na taj kritični razvojni period kada se javljaju znaci autizma kod dece? Zar to ne bi prekinulo ovu agoniju i izbilo argumente protiv ove korisne vakcine iz ruku protivnika vakcinacije?

Dr Srđa: Da, sveukupna suma naučnih istraživanja pokazala je da je reč o vremenskom poklapanju – deca koja su primila vakcinu MMR i ona koja je nisu primila imaju istovetan rizik da obole od poremećaja iz spektra autizma.

Poremećaji iz spektra autizma, danas to znamo, već uveliko postoje i pre druge godine života, čak i kada nisu uočljivi. U drugoj godini obično budu primećeni, a ako je dete u međuvremenu vakcinisano, stvori se utisak da veza postoji. Ali kod praktično sve dece kod koje se postavi dijagnoza poremećaja iz spektra autizma, video-zapisi načinjeni ranije (na primer, snimak proslave prvog rođendana) otkrivaju suptilne znake poremećaja koji su tada bili neprimećeni.

E, sad – odlaganje vakcinacije bi možda umirilo roditelje („jer je dete prohodalo i progovorilo”), ali, znajući da vakcina MMR nema nikakvog uticaja na razvoj deteta, pa ni na to kada će prohodati i progovoriti, lekari stoje na stanovištu da naprosto nema razloga da se deca ostave bez zaštite od bolesti duže nego što se mora.

Inače, vreme kada se daje vakcina MMR nije izabrano proizvoljno, već je to optimalno vreme. Moguće je vakcinisati i mlađu decu, ali bi učinak mnogo kad bio nepotpun usled zaostajanja majčinih antitela prenetih kroz posteljicu tokom trudnoće.

Između 12 i 15 meseci, imunski sistem je najspremniji da na najbolji mogući način iskoristi vakcinu radi zaštite.

Naravno, to ne znači da se osoba koja nije imuna ne može uspešno vakcinisati u ma kom životnom dobu.

 

 

***

 

 

Sanja:  Ovim skupom pitanja smo završili temu bezbednosti vakcina. Kada smo govorili o vakcinama, roditelji su mogli da primete da nismo govorili o „nekim tamo u belom svetu” vakcinama niti o nekim primenjenim polovinom 20. veka, već o vakcinama koje su sada proizvedene daleko modernijom tehnologijom; govorili smo o jednoj po jednoj vakcini koje se sada, u 21. veku, daju našoj deci u Republici Srbiji prema važećem kalendaru vakcinacije.

Jer, to je ono što roditelje u Srbiji danas najviše interesuje – ne neke istorijske priče, već sada i ovde, da li su baš ove vakcine za moje dete bezbedne.

 

 

ETIČKI PROBLEM U PROIZVODNJI JEDNE OD VAKCINA

 

Sanja: Pošto nemamo na raspolaganju još mnogo vremena (možda ćemo napraviti i drugi deo intervjua, ako bude interesovanja za to), ostalo je još jedno važno pitanje koje posebno brine pravoslavne porodice budući da se one zalažu za očuvanje svetinje života.

A to je pitanje: da li se u vakcinama, bilo kojoj od ovih koje se danas daju našoj deci u Republici Srbiji, sadrže tkiva abortiranih fetusa?

Da li je ijedna vakcina nekada davno bila proizvedena na tkivu abortiranog ljudskog fetusa i ako jeste – koja i kada?

Dr Srđa: Nijedna vakcina nikada nije sadržala, nijedna vakcina ne sadrži i nijedna vakcina (uveren sam) nikada neće sadržati tkivo abortiranog ljudskog fetusa.

 

 

Sanja: Ovo je odličan primer koji pokazuje kako jedan prestrašeni roditelj (u ovom slučaju ja) može da nepravilno razume neku uznemirujuću vest o vakcinama. Te tako, umesto da kažem da li je istina da su za proizvodnju ijedne vakcine korišćene ćelije koje potiču od ljudskog fetusa – ja sam pitala da li vakcine sadrže tkiva abortiranog ljudskog fetusa.

Na ovaj način se objašnjavaju i mnoge viralne dezinformacije koje se šire o pojedinim vakcinama (ili svim), jer protivnici svih vakcina računaju na roditeljski strah kao faktor koji ometa da se pravilno razaznaju istinite informacije od lažnih, čak neverovatno besmislenih i nelogičnih. Strah je ogroman faktor koji nam „muti” našu intelektualnu sposobnost za razumevanje ove tematike.

Ali da se vratimo na temu vakcina i ljudskih ćelija.

Nedavno sam pročitala jedan uznemirujući članak na tu  temu u kome hrvatski lekar dr Antun Lisec tvrdi da se mnoge vakcine proizvode na ćelijama abortirane dece (link OVDE).

Tako da se sada pitam, da li i dalje ima vakcina, posebno nas interesuju ove vakcine od konkretnih proizvođača koje se aktuelno daju našoj deci u Srbiji, a koje su proizvedene na ovaj moralno neprihvatljiv način za pravoslavne hrišćane?

U vezi sa ovim ću podsetiti naše čitaoce da je redakcija sajta „Pravoslavni roditelj” pre više godina prevela jednu brošuru na temu vakcinacije koju su pisali pravoslavni lekari Rusije i u kojoj je navedeno da su se dva kanonizovana svetitelja naše Crkve, Sveti Luka krimski i Sveti Inokentije Venijaminov, zalagali za vakcinaciju. Sveti Luka krimski, koji je bio lekar-hirurg i profesor na Medicinskom fakultetu, lično je vršio vakcinaciju (imunizaciju).

Sveti Luka bi sigurno znao da su tadašnje vakcine bile proizvedene na ćelijama abortiranih fetusa i njemu bi, kao episkopu Crkve Hristove i kao lekaru, sigurno bilo neprihvatljivo da primenjuje vakcine na takav način dobijene (Brošuru pravoslavnih lekara o vakcinaciji pročitajte OVDE).

Ali, da čujemo istinu od tebe?

 

Dr Srđa: Evo cele istine – ili bolje, onog poslovičnog „zrnca istine” u priči koju si pomenula. Vakcine, naravno, ne sadrže ni tkivo ni ćelije fetusa i teško je čak i zamisliti suprotno (ja to ne bih nikako mogao da zamislim).

Otkud se onda provlači takva teza?

Otud što se neki od virusa koji se koriste u procesu proizvodnje živih vakcina moraju uzgajati unutar ćelija kako bi se zatim upotrebili za proizvodnju vakcine.

Kod nekih vakcina (jedina takva vakcina u našem kalendaru je MMR, preciznije samo ono «R» u njoj, odnosno atenuirani virus rubeole) reč je o ljudskim ćelijama.

One potiču od ćelijske linije koja se uzgaja u laboratoriji.

E, sad – pra-pra-pra-predak ove linije potiče od fetalnih ćelija koje su svojevremeno (šezdesetih godina prošlog veka) bile donirane nakon prekida trudnoće.

Kultura ćelija, sama po sebi, nipošto nije tkivo fetusa. U vakcini nema ni same ćelijske linije na kojoj se vakcinalni virus uzgaja – ona je naprosto sredstvo da on proizvede.

Nije mi poznato da li su pravoslavni teolozi zvanično razmatrali ovo pitanje, ali znam da je rimokatolička crkva, nakon pažljivog uvida u problem, izdala preporuku vernicima da bez sablazni koriste vakcinu MMR, pojasnivši da je nije nikakav greh upotrebiti, jer čuva ljudske živote i zdravlje i zasad nema alternativu. (Doduše, data je i preporuka naučnicima da ulože veći trud u dobijanje istih vakcina na neki drugi način.) Želim da verujem da je argumentacija slična ovoj koju sam naveo jednim delom opredelila i pravoslavne svetitelje koje si pomenula.

 

 

Sanja:  Da, moram ti reći da od ranije znam za ovu nesrećnu činjenicu u vezi s proizvodnjom virusa rubeole. Prvi put kada sam to saznala od jednog ruskog sveštenika (koji je, ako me sećanje ne vara, istovremeno i doktor, ne mogu da nađem taj njegov tekst) – zgrozila sam se. Ali bukvalno zgrozila, osetila iskreno gađenje zbog moralne neispravnosti tog čina.

To me je podsetilo na još jednu važnu činjenicu koju znam kao psiholog, a to je da su emocije u našem životu generalno dobre i korisne, ukazuju nam na nešto što nam je važno. Međutim, preintenzivne, prejake emocije, i to one neprijatne, kao što su strah i gađenje (zgražavanje u moralnom smislu), najviše mogu čoveku da pomute od Boga dati razum i zdravo rasuđivanje.

Pomenula sam gore kako se upravo zbog te dve emocije i meni pomutilo ispravno razumevanje činjenica iznetih u tekstu hrvatskog doktora Antuna Liseca, pa sam najednom, uprkos svakoj logici, pitala tebe da li vakcine sadrže tkiva abortiranih fetusa.

Međutim, iako se pribojavam da otvaranje ove teme može izazvati slične reakcije kod pravoslavnih roditelja, ja svejedno zastupam stav da o važnim pitanjima moramo znati celu istinu, ukoliko je to moguće. Istina takođe izgrađuje poverenje i istina je, po mom dubokom uverenju, jedino čvrsto tlo na kome možemo zaista da stojimo, ma koliko ta istina bila i neprijatna.

Tako, nakon ovog mog prvog emotivnog naleta zgražavanja, da probam da laičkim jezikom prepričam ovo što si ti izneo kao činjenicu iz istorijata proizvodnje vakcine protiv virusa rubeole.

Dakle, ovaj virus mora nekako da se napravi, uzgoji, proizvede na podlozi od ćelija. U većini slučajeva se te ćelije uzimaju od životinjskih organizama, tj. životinjskog su porekla.

Međutim, na veliku žalost nas verujućih ljudi, hrišćana, naučnik koji je uzgojio taj virus rubeole sa ciljem da se od tog virusa napravi vakcina, odlučio je da umesto ćelija životinjskog porekla, uzme ćelije koje potiču od abortiranog ljudskog fetusa za podlogu za uzgoj virusa 🙁

Jesam li dobro razumela?

 

Dr Srđa: Da, sasvim dobro.

Svestan sam koliko je ovo pitanje moralno osetljivo (i to je, znam, preblago rečeno). Ipak bih još dodao da, koliko je meni poznato, (a to može biti veoma važno) ćelije fetusa o kojima govorimo nipošto nisu namenski prikupljene radi dobijanja vakcine – naučnici koji su započeli rad na budućoj vakcini upotrebili su već postojeću ćelijsku liniju, a ona je prvobitno obrazovana, na prvom mestu, radi istraživanja lekova za trenutno neizlečive bolesti.

Mislim da je ipak važno i to da u tom trenutku nisu imali alternativu (ne računajući odustajanje) – virus koji im je bio potreban nije mogao da raste na životinjskim ćelijama (isuviše je tesno adaptiran na čovečji organizam).

 

 

Sanja:  I to se dogodilo 60-ih godina prošlog veka.

Međutim, do dana današnjeg se taj isti virus rubeole koji se koristi za vakcine proizvodi na ćelijskog podlozi koja prvobitno potiče od onih prvih ćelija uzetih od abortiranog ljudskog fetusa (i dalje se iznutra borim sa velikom moralnom zgađenošću dok ovo pišem).

Nimalo mi ne smanjuje zgražavanje činjenica da to dete nije abortirano sa ovim ciljem (nije ubijeno da bi se od njega uzele ćelije za naučno istraživanje), mada je i to važno naglasiti.

Cela istina je da su ga roditelji svesno abortirali zato što nisu želeli da imaju više dece, kao što se, nažalost, događa u svetu svakog dana. A potom je abortirani fetus doniran u naučne svrhe. U ovom nesrećnom slučaju, svrha donacije u naučne svrhe bila je moralno dobra – da se napravi vakcina protiv virusa rubeole koji je dovodio do hiljada i hiljada spontanih pobačaja ukoliko bi se trudnica njime zarazila, i dovodio je do ogromnih oštećenja ploda (fetusa) ukoliko bi fetus nekako i preživeo.

Dr Srđa: Da, ovde naprosto i ja moram da se složim. Dodao bih još – bez pretenzija da to umanjuje težinu moralne dileme – da je taj konkretan prekid trudnoće bio izvršen iz medicinskih razloga.

 

 

Sanja:  Što znači da ovde imamo primer jedne velike moralne dileme – imamo nemoralan način proizvodnje konkretne vakcine protiv virusa rubeole na jednoj strani, a na drugoj imamo duboko humani i moralni cilj (svrhu) te iste vakcine u spasavanju ljudskih života.

S obzirom na to da ovo o čemu pišem nije pitanje za tebe kao imunologa, jer si ti lepo i detaljno objasnio ključne stvari o samim vakcinama, pitam te više kao čoveka, kao roditelja pa i kao lekara, kako se ti nosiš sa ovom moralnom dilemom?

 

Dr Srđa: I ja osećam njenu težinu, razume se. Kao što si i sama napisala, svi imamo emocije, a ima li jačih emocija od roditeljskih? Kao lekar, sklon sam, to više priznajem nego što ističem, da prednost dam mogućnostima koje nam ova vakcina, kao i mnoge druge, pruža u borbi za ljudsko zdravlje i blagostanje. No u isti mah znam i da se uvek moramo dobro čuvati da ne upadnemo u filozofiju tipa „cilj opravdava sredstvo”. To je hod po tankoj žici. Verujem da u ovom konkretnom slučaju možemo da održimo ravnotežu, bezbedno pređemo na drugu stranu, i nastavimo da primenjujemo vakcinu, a da se moralno ne sunovratimo.

 

Sanja:  Nadovezaću se na tvoj odgovor tako što ću reći nekoliko bitnih informacija koje su meni, kao pravoslavnom verniku, bile od izuzetne važnosti.

Kao što si negde ranije u našem razgovoru pomenuo, rimokatolički vernici su, suočivši se sa ovom moralnom dilemom, poslali pitanje direktno u Vatikan.

Rimokatolički Odbor za život (tačnije se zove „Pontificia academia pro vita“) objavio je 2005. godine odgovor na ovo moralno sporno pitanje.

Odgovor je, po mom mišljenju, bio toliko sveobuhvatan, stručan (i u medicinskom i u duhovnom smislu), toliko pažljivo sročen i sadržajan da je meni lično, kao pravoslavnom verniku, razrešio ovu moralnu dilemu. (link OVDE)

Po ovom pitanju se rimokatolicizam i učenje Pravoslavne Crkve nimalo ne razlikuju, jer nisu u pitanju dogmatske razlike između rimokatolicizma i pravoslavlja, tako da smatram da je odgovor koji je dala ova Pontifikalna akademija za život potpuno u skladu s pravoslavnim shvatanjem i veroučenjem.

Kao potvrdu ovog mog stava, pronašla sam odgovor pravoslavnog sveštenika na istu temu, u kome se on poziva upravo na ovaj rimokatolički dokument i potvrđuje njegovu ispravnost i s pravoslavnog stanovišta. (link OVDE)

I kao finalnu informaciju, najvredniju za nas pravoslavne hrišćane, Ruska Pravoslavna Crkva je 2009. godine takođe dala svoj odgovor na ovo sporno pitanje. Naime, Odbor za biomedicinsku etiku pri Moskovskoj Patrijaršiji izdao je saopštenje i preporuku pravoslavnim vernicima povodom ove teme. (link OVDE )

Ukratko, da sažmem samu suštinu njihovih odgovora na ovu moralnu dilemu – radi sprečavanja većeg zla (a veće zlo je u ovom slučaju narušavavanje kolektivnog zdravlja društva odbijanjem vakcinacije protiv ovog virusa, doprinošenje da se zbog toga proširi ovaj virus od koga bi mnoga već rođena deca umirala, a nerođena bila spontano pobačena ili deformisana ukoliko trudnica oboli od ovog virusa), moralno je prihvatljivo/dozvoljeno odabrati manje zlo (što u ovom slučaju znači vakcinisati decu i sebe vakcinom protiv rubeole koja je dobijena na ovaj etički nemoralan način u smislu da je virus rubeole uzgojen na ćelijama koje su ljudskog porekla).

Dalje, u odgovorima se kaže da istovremeno kao hrišćani, ne treba da se mirimo s tom činjenicom (da je vakcina dobijena na moralno neispravan način), već da treba da činimo koliko je do nas da tražimo i apelujemo na institucije da se virus rubeole uzgoji na drugačijoj ćelijskoj podlozi i na taj način dalje proizvede nova vakcina protiv ovog virusa koja neće biti nimalo moralno sporna.

Trenutno u svetu (pa ni u Srbiji) nema alternative ovoj vakcini tj. nema nijedne vakcine protiv konkretno virusa rubeole koja nije proizvedena na podlozi koja vodi svoje daleko poreklo od onih ćelija koje su 60-ih godina prošlog veka uzete od abortiranog fetusa.

Pozivam sve pravoslavne roditelje da pročitaju sva tri teksta:

  • odgovor Akademije za život pri Vatikanu (link OVDE)
  • odgovor pravoslavnog sveštenika na istu temu  (link OVDE)
  • i najznačajnije – odgovor Odbora za bioetiku pri Moskovskoj Patrijaršiji (njega je redakcija „Pravoslavnog roditelja“ prevela i objavila OVDE).

Posebno su u prvom pomenutom dokumentu dobro i detaljno opisane istorijske činjenice o tome koliko je dečijih života odneo virus rubeole i koliko to nije nimalo bezazlena bolest.

 

Moje lično iskustvo (ne samo u vezi sa vakcinama) jeste da se događa da Bog pred nas ponekad stavlja i ovakve moralne dileme za koje nema očiglednog apsolutno tačnog i apsolutno pogrešnog rešenja. Za nas hrišćane to onda ne bi ni bila dilema ako bismo kristalno jasno znali šta je ispravno rešenje, a šta nije.

Ovakve moralne dileme koje nisu crno-bele, barem iz mog iskustva svedočim, Bog daje da bismo, tragajući za rešenjem, postigli dve stvari:

1) da bismo duhovno sazreli kao hrišćani (i odgovorni pravoslavni roditelji svoje dece)

2) i još važnije – kako bismo se molitvom Bogu da nam u ovim dilemama pokaže put više približili Njemu, više razvili poverenje u Njega, više oslanjali na Njega nego na svoje sposobnosti, intelektualne kapacitete, svoje rasuđivanje i analitičnost.

Ne mali broj puta sam čula od svojih prijatelja, koji su pravoslavni roditelji, da su se pomolili Bogu pre nego što su odveli dete da primi vakcinu, da bude sve po Njegovoj Svetoj Volji i da im pomogne u ovoj kao i u svim drugim dilemama i poteškoćama s kojima će se sigurno susretati u vaspitavanju svoje dece.

 

Dr Srđa: Amin.

 

Sanja: Za kraj ću te pitati još samo jedno pitanje koje sam propustila da te pitam na početku našeg razgovora a to je – zašto si ti vakcinisao svoju decu? Ne pitam te kao imunologa već kao roditelja – koji su bili tvoji razlozi?

Dr Srđa: Zato što je, u ovom svetu prepunom opasnosti i iskušenja, veoma dragocena i dobrodošla mogućnost da od barem šačice zala (ali kakvih!) pružimo našoj deci zaštitu.

Verujem da u ovaj razlog staju svi razlozi. Ali meni je (neka me niko ne bi shvatio pogrešno) bilo lako – i to ne mojom zaslugom, već zahvljaljujući mom pozivu (namerno ne kažem samo „profesiji”, mada i to stoji), koji iziskuje da naprosto moram dovoljno da znam o imunskom sistemu i delovanju vakcina, a i o zaraznim bolestima, tako da odluka više nije upitna.

Tužan bih i pretužan bio ako bi ovo znanje naučnicima i lekarima (pa tako i meni, poslednjem od svih) moglo da posluži samo za lične potrebe. Naša je dužnost da ga upotrebljavamo najbolje što možemo na dobrobit zajednice.

 

KRAJ INTERVJUA

 

Sanja:  Dr Srđi Jankoviću puno hvala na strpljivom odgovaranju na brojna pitanja. Nadamo se da smo ovim makar malo pomogli roditeljima u njihovoj dilemi i strahu u pogledu odluke da li da vakcinišu svoju decu. Samo ću još da napomenem da sam po svom nahođenju isticala neke tvoje reči u tekstu koje su meni kao roditelju bile posebno bitne da ih uočim i upamtim kada je ova tematika u pitanju.

Dr Srđa: I ja još jednom zahvaljujem na prilici da odgovorim, najbolje što umem, na veoma važna pitanja i pozdravljam sve posetioce sajta Pravoslavni roditelj u nadi da smo zajedno napravili dragoceni korak ka preko potrebnom poverenju.

 

 

 

Intervju za sajt Pravoslavni roditelj vodila: Sanja Stanković, psiholog

Odgovarao: dr Srđa Janković, dečiji imunolog

 

9 komentara

Ostavite odgovor na Todor pravoslavni roditelj Otkaži

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.