Imamo više dece nego što smo planirali – i to je sjajno!

Imamo više dece nego što smo planirali – i to je sjajno!

Postoji mnogo tema o kojima treba pričati pre braka. Jedna od najvažnijih je i to koliko dece želite da imate. Neki supružnici dolaze iz velikih porodica i unapred znaju da žele više dece; drugi se unervoze kad samo pomisle na to da mogu imati veliku porodicu. Neki možda uopšte i ne žele da imaju decu. Složićete se da je veoma važno pričati o ovoj temi pre braka.

Moj muž i ja smo tako i mislili, pa smo razgovarali i zaključili da ćemo imati dvoje dece, da bismo na kraju dobili – četvoro.

Ne, nismo tako planirali. Međutim, sada to ne bismo menjali ni za šta na svetu.

Ni muž ni ja nismo odrasli u velikim porodicama, ali ja sam želela da budem majka otkako mi je bilo šest godina. Dok sam se igrala lutkama, brojala sam na prste koliko godina još treba da prođe dok ne porastem dovoljno da dobijem decu. Oduvek sam znala da u budućnosti želim kuću punu dece. Nisam se uopšte premišljala. I isto tako, nisam ni sanjala da ću se zaljubiti u nekoga ko bi mogao drugačije da misli.

Kad sam odrasla, shvatila sam da želim da odgodim stvaranje porodice za neku budućnost. Previše sam bila zauzeta drugim stvarima u životu. Međutim, kada me je zaprosio momak, sinulo mi je da nikada nismo ozbiljno razgovarali o deci. Ispostavilo se da on nije želeo nijedno, ali je smatrao da bi velikodušno mogao da pristane na jedno, ako baš mora.

Budući da sam odrasla s tri sestre, bilo mi je nezamislivo da imam samo jedno dete, ali mi je bilo i teško od same pomisli da ne budem s njim. Morali smo ili da se dogovorimo, ili da otkažemo sve planove. Oboje smo pristali na velike kompromise i dogovorili se da imamo dvoje dece.

Ubedila sam sebe da ću biti srećna s dva para malih stopala koja trupkaju po kući, a on je sebe ubedio da mu dva para malih stopala neće previše izmeniti životne planove. Ispostavilo se da smo oboje pogrešili.

Negde usput oboje smo izgubili iz vida taj „plan”. Život se desio sam po sebi i, dok smo se okrenuli, dobili smo četiri mala stvorenja. Ni on ni ja nismo mogli da predvidimo kako će se sve završiti, niti bismo sada išta menjali. Štaviše, naša ćerka i tri sina napravili su od mog muža čoveka kakav nikad nije mislio da će biti.

Priznajem, preskočila sam središnji deo priče i, naravno, taj središnji deo sadrži i neke teške trenutke, ali krajnji rezultat je isti. Nije ovde reč o tome da se moj muž predomislio i rešio da ima više dece. Treće dete došlo je pred kraj perioda dojenja drugog deteta, dok još nisam ni znala da mi se ovulacija vratila nakon porođaja. Nakon toga smo planski izbegavali trudnoću, ali je četvrta beba začeta uprkos svim predostrožnostima, i tako pronašla svoj put do naše porodice. Zapravo, jedan od tih teških trenutaka koje sam pomenula bio je i taj kada sam razmišljala kako da kažem mužu da će se njegov dom, u kom je planirao da ima dvoje dece, sada udvostručiti.

S obzirom na to da sam isprva morala da ga nagovorim da imamo dvoje dece, iznenadila sam se koliko je lepo prihvatio vest o četvrtom detetu! Evo šta se zapravo desilo.

S vremenom smo naučili da su našoj porodici bila potrebna još ta dva mala medenjaka. Čak se i moj muž složio s tim. Naše drugo dete (prvi sin) pomalo je nedruštven, pa mu nije baš uvek lako da sklapa prijateljstva. Da smo se zaustavili na njemu, možda bi ostao usamljenik do kraja života. Ali sada, kada ima još dva mlađa brata, dobio je u njima bliske drugove za čitav život.

Zatim, muž i ja nismo mogli ni da zamislimo koliko će naše četvrto dete biti divno i lako za gajenje. Često se šalim da je to utešna nagrada koju nam je Bog poslao zbog toga što trpimo prva tri deteta. Nemojte me pogrešno shvatiti, razume se da jednako volimo svu decu. Ali Lui, najmlađi sin, prosto je najsrećnija osoba koju sam u životu srela! Nikad nisam upoznala nikoga iz koga se prosto izliva tolika količina čiste i neiskvarene radosti.

Primera radi, jednom prilikom, dok smo igrali neku društvenu igru, Lui je bacio kockicu i dobio broj jedan (najgori broj u toj igri), a onda povikao: „To! Jedan! Jupi, jupi!” i pomerio svoju figuricu sa iskrenim ushićenjem. Možda u ovoj priči on deluje malo budalasto, kao da nije razumeo pravila igre, ali nije tako. Jasno se sećam da sam tada pomislila: „Ovaj živahni dečačić je srećan šta god da se desi! Prosto ne možeš da budeš tužan kad si s njim.”

Dom s četvoro dece predstavlja potpuno drugačiju sliku od one koju smo muž i ja očekivali kad smo se venčali. Imamo više veša za pranje, više hrane koju treba spremiti i veće troškove, razume se. Ali imamo i više radosti. Dok ovo pišem, muž i deca raspremaju sto nakon večere i glupiraju se pevajući Wind Beneath My Wings Beti Midler. Ne bih ovo menjala ni za šta na svetu.

Naši planovi su ipak samo planovi.

A stvarno stanje stvari je sledeće: mislim da sam neverovatno srećna što imam četvoro divne dece i muža koji nas toliko voli da je spreman da prihvati sve što nam život sprema. Ponekad se zapitam kakav bi nam život bio kada bismo imali još dece, a uverena sam da se muž bar ponekad zapita kako bi nam život izgledao da ih nemamo ovoliko. Na kraju, oboje smo odabrali da uradimo isto što i Lui – da budemo srećni i zahvalni za ono što imamo.

 

Autor: Sara Ridenur

Prevod: redakcija

Izvor: We Had More Kids Than We Planned, and It Turned Out OK

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.