Kako detetu i tinejdžeru objasniti duhovni život

Kako detetu i tinejdžeru objasniti duhovni život

Sveštenik Dimitrije Šiškin na veoma prijemčiv način, prilagođen dečijem uzrastu, kroz razgovor sa svojom ćerkom objašnjava suštinu duhovnog života, življenja u Hristu, duhovnom borbom.

Često pravoslavnim roditeljima ponestane adekvatnih reči kojima bi na detetu razumljiv način preneli tajnu hrišćanskog života – zašto smo mi pravoslavni hrišćani, šta je to život po Božijim Zapovestima, da li je vera samo neki spoljašnji ritual i pripadnost određenoj socijalnoj skupini.

Ovaj tekst zaslužuje da bude odštampan kao priručnik za pravoslavne roditelje.

PravoslavniRoditelj.org

 

Ozbiljni razgovor

 

Srećo moja, zastani malo… Sedi molim te, evo ovde, i saslušaj me.

 

Nemoj da misliš da ću sada da ti držim lekciju. Kako da ti objasnim… Shvataš, mama i ja te jako volimo. I srce nas boli kada vidimo kako se ti ponašaš ponekad. I šta radiš. Mi te grdimo, kažnjavamo, ali samo zato što te volimo jer želimo da budeš dobra, osetljiva i srdačna osoba. I mi znamo da ti i jesi takva. Ali ne uvek…

Poslušaj me dakle šta želim da ti kažem – kao odrasloj osobi sa kojom se već može razgovarati ozbiljno.

Ćero moja, shvati jednu prostu stvar: pravoslavna vera koju ispoveda naša porodica – nije nekakva igra, nije predstava ili samo nešto spoljašnje kako se tebi, možda, ponekada čini. Veruj mi, ako bi to tako zaista bilo, ja bih odmah skinuo svoju mantiju i ne bih više išao u hram jer ne želim ništa da glumim, a posebno da se „igram vere“. Pravoslavlje jeste upravo život po pravdi Božijoj, po Njegovim Zapovestima. I mi se trudimo da tako živimo, iako nam ponekada i ne polazi za rukom.

Eto, ponekada govore da je čovek životinja kao i sve druge, jedino što može da govori. A nije tako, srećo tatina. Ono što nam je zajedničko sa životinjama jeste naš telesni i možda duševni život. Telesni život je: odspavao sam, pojeo, umio se, oprao zube… Duševni život je složeniji: tu su i tvoja interesovanja, drugovi, igre, kontakt sa drugima, maštanja… Sve to imaju i životinje, čak je ponekada složeniji i prefinjeniji taj život kod njih nego kod nekih od ljudi. Pogledaj na svoje papagaje kako oni ponekada galame, skaču po kavezu, razgovaraju, svađaju se, mire se… brbljaju na svom papagajskom jeziku. Naravno, životinjska duša, ako tako uopšte i može da se nazove, razlikuje se od ljudske, ali ipak ima i zajedničkog. Nešto se i kod njih dešava, ne sasvim jednostavno kako se čini. Kako psi mogu da budu i pametni i verni – bukvalno da nam daju primer. Međutim, životinje nemaju jedno i upravo to nas čini ljudima.

Bog nas je stvorio po Svom obrazu (slici) i podobiju (prilici).

To jest, prizvani smo da budemo Njegova deca i u večnoj radosti živimo u zajednici sa Njim. Eh, kada bi mogla samo da razumeš kakva je to neobična, najviša radost! Molim Boga da ti daruje da to osetiš. I to se, srce tatino, naziva duhovnim životom. Na taj život je prizvan svaki čovek bez izuzetka, ko god on bio.

Jedna je stvar međutim to što nas je Bog stvorio za taj život, a sasvim druga – da zaista živimo tim životom. Taj neshvatljivi, veliki život počinje nikako drugačije do u Tajni Krštenja. Dakle, iako je nekršteni čovek stvoren po obrazu i podobiju Božijem i prizvan na duhovni život, on u stvarnosti taj život nije ni počeo, čak i ako je dobar čovek. Sam Gospod je o tome govorio sledećim rečima: „Ako se ko ne rodi od vode i Duha, ne može ući u Carstvo Nebesko“. Ući u Carstvo Nebesko upravo i znači živeti jednim životom sa Bogom, u punoći koju nam On daruje iz Svoje blagosti i ljubavi prema nama.

Ali evo šta želim da ti kažem – i to je veoma važno. Poslušaj me molim te pažljivo. Za dušu svakog čoveka na ovom svetu se vodi rat. Da, da, pravi rat – kako se kaže, na život i smrt. Zato što duhovi tame podnebeske, kako ih Crkva zove, streme svom svojom snagom da pogube čoveka za večnost i da ga bace u večnu muku.

Pitaš me: ko su oni, koji su ti duhovi, zašto žele da pogube ljude? To je jako pravilno, neophodno pitanje.

Bog nije stvorio zlo. Međutim, još pre nego što je stvoren ovaj materijalni svet, pre nego što je stvoren kosmos, Gospod je stvorio anđele i jedan od njih, najviši, pozavideo je Bogu, poželeo da bude prvi i po svojoj zloj zamisli postao neprijatelj Božiji. Za njim su i mnogi drugi anđeli izgubili svoje dostojanstvo i od dobrih postali zli. Bio je rat na nebu, tako o tome govori Biblija, i ti bivši anđeli su proterani i bačeni u pakao. Od tada su počeli da se nazivaju palim anđelima ili duhovima tame ili jednostavno demonima.

Tako dakle, kada su ti demoni bili proterani iz duhovnog sveta, Gospod je stvorio čoveka i stvorio ga je za radost, za ljubav, za večni blagodatni život kao što smo već pomenuli. Štaviše, Crkva nas uči da upravo ljudi koji vole Boga i žive po Njegovoj pravdi treba da popune broj otpalih anđela. I sama činjenica da čovek u mnogim naporima i žalostima, prevazilazeći ih na dobar način, stiče blagodatni život, služi kao izobličenje za zle duhove koji kao anđeli nisu znali ni za žalosti ni bolesti, nisu se trudili u znoju lica svog da bi dostigli Carstvo Nebesko – i nisu cenili, nisu sačuvali ono što im je poklonjeno. Međutim, ni čovek na početku nije znao za težinu napora, nevolje niti bolesti.

Dakle, Bog je stvorio čoveka po Svom obrazu i podobiju. Stvorio je muškarca i ženu – naše praroditelje, Adama i Evu. Međutim, demoni su pozavideli čoveku i iz mržnje prema Bogu sablaznili čoveka na greh. Oni su mu šapnuli misao zbog koje smo otpali od Boga: da jedino sebe treba da slušamo i u ovom svetu sebe smatramo prvim i glavnim. I da nije obavezno da slušamo Boga. Takva misao, takvo raspoloženje srca naziva se gordost i predstavlja početak svih zala.

Avaj, čovek tada nije poslušao Boga već palog anđela, priklonio se njegovim savetima, učinio greh i izgubio mnogo od onoga čime ga je Gospod obdario prilikom stvaranja. Upravo zbog greha, govori Crkva, u svetu su se pojavile bolesti, stradanja i sama smrt. Pošto smo svi potekli od prvih ljudi, svi mi ljudi smo podvrgnuti toj duhovnoj bolesti – imamo sklonost ka grehu. I demoni znajući za to, već od detinjstva posmatraju svakog čoveka i trude se da shvate prema kom to grehu čovek ima posebnu naklonost.

Sveti Oci nas uče da je u svakog čoveka Bog usadio tri sile: silu misli, želje i volje. Prva sila je tu da nam pomogne da poznamo Boga „svim svojim razumom“, sila želje da pomogne da ljubimo Boga „svim srcem svojim“, a sila volje nam je dana da bismo odlučno odbacivali od sebe svaki greh. Ove sile su tesno isprepletene u čoveku, ali u svakom imaju različitu snagu. U jednom je više razvijena sila misli, uma, u drugom – želje, u trećem – volje.

Demoni kao pokvareni i lukavi trude se da ove sile izvitopere u čoveku tako da mu one ne služe za spasenje, već na njegovu sopstvenu propast.

Umesto ljubavi prema Bogu oni sugerišu čoveku ljubav prema svemu što pruža grehovnu nasladu. Umesto smirenog poznanja Boga demoni našaptavaju gordo mišljenje da postoji samo ono što može da shvati ljudski um. Oni uče da se ljutimo i gnevimo na sve osim sebe. Oni sablažnjavaju čoveka na greh i na taj način se trude da nas pogube. Jer što čovek više greši, to se više udaljuje od Boga. A posledica greha – zapamti! – jesu uvek suze, razočarenje i bol, a ako se čovek ne trgne, onda i sama smrt – smrt tela, a zatim i duše, koja umesto večne radosti odlazi u večnu muku. Strašno je ovo, ali takva je cena života, ćero tatina, takav je sam život.

I upravo zato svaki čovek treba da bude veoma pažljiv u odnosu na sebe, u odnosu na svoj unutrašnji život jer svaki greh nastaje u srcu, počinje sa grehovnom pomisli ili osećanjem. Ako se čovek ne bude protivio ovom osećanju ili pomisli, ako se bude slagao sa njima – onda će početi da greši i postepeno će, sve više se udaljujući od Boga, postati zao. A ispraviti se onda biva veoma, veoma teško.

Svaki čovek zbog sopstvenog nemara ima sopstvene grehovne naklonosti. Jedan je više sklon ka gordosti: tvrdoglav je, nadmen, lako se vređa… Drugi je gnevljiv, razdražuje se po svakom povodu, viče, svađa se… Treći voli naslade, voli samo ono što mu pruža uživanje, što mu je prijatno… Četvrti je lenj i ne voli da se trudi… Peti voli novac, skupe i lepe stvari…

Rečju, iako ljudi i greše različitim gresima, svaki čovek ima grehe za borbu sa kojima mora da izdvoji posebnu pažnju.

 

Pitaš me: kako da se borimo sa grehom? To je veoma dobro, pravo pitanje!

 

Zbog toga sam i počeo ovaj razgovor – da bi ti otkrio najveću tajnu našeg života. Ova tajna se sastoji u tome da smo svi mi, bez obzira na naš uzrast i karakter, bez obzira da li si dečak ili devojčica – svi smo dužni da budemo vojnici, da se uz pomoć Božiju borimo sa grehom i da dotaknemo ljubav i pravdu Božiju.

Ovaj rat treba da traje ceo život.

 

Ovo je glavni zakon te borbe, glavni zakon duhovnog života. Želim da ga zapamtiš za ceo život:

 

Udalji se od zla i učini dobro.

 

Ali kako da se udaljimo od zla? Onako kako nas uči Gospod. Pažljivo prati svoje srce. Čim se u njemu pojavi nešto loše, nešto što nije dobro – odlučno reci, čak ne naglas, već u sebi: „Idi od mene, satano!“ I snažno se pomoli Bogu da te zaštiti, da ti pomogne da učiniš dobro a ne zlo. Eto, želiš da oštro odgovoriš nekome ko te je uvredio – a ti ćuti. Ćuti i moli se: „Gospode, pomiluj!“ Ponavljaj ovu molitvu u sebi sve dok ti se duša ne umiri. Samo ponavljaj sa verom, svom dušom stremeći Bogu i moli Ga za pomoć. U duši ti sve gori, a ti ćutiš i moliš se. Doći će vreme, makar i nakon pola sata ili više, sve će se stišati, a ti ćeš pomisliti: „Gospode, kako je dobro što nisam planula, što nisam odgovorila drsko i gnevno na grubu reč!“ I kakva će tišina, kakva radost tada ući u tvoje srce, zato što si zajedno sa Gospodom pobedila greh.

I obrnuto: ako ne primetiš taj prvi trenutak kada se u srcu rađa strast i kada se predaješ njoj – u tren oka ćeš zaboraviti na sebe, ispričati gadosti, drskosti i sve će se završiti skandalom, vikanjem, svađom i suzama. I kako je teško, kako je gorko zatim na srcu jer se nisi borila sa grehom, već si mu se predala, bila njegov sluga. A kroz greh se, kao što sam ti već rekao, u svetu širi svako zlo, tako da si zbog svoje nepažnje – strašno je i reći! – postala sluga zla.

Međutim, čak i ako se desi tako nešto, a desiće se sigurno i to ne jednom, jer je ova borba, ovaj rat o kome razgovaramo jako težak… i onda, kada učiniš greh, nikada nemoj očajavati već požuri da sa suzama izliješ svoju tugu, svoju žalost u molitvi Gospodu. Pribegni Bogu sa skrušenim srcem i reci: „Gospode, oprosti! Ništa nisam uspela da uradim dobro ovog puta, ali ja ipak želim, veoma želim da budem sa Tobom! Žao mi je što sam zbog nepažnje učinila zlo i baš hoću da se ispravim. Pomozi mi Gospode!“

Ako se ovako budeš pomolila, Gospod će ti sigurno pomoći da se ispraviš. Zato što On zna koliko je teško boriti se sa grehom i zato Mu je žao čoveka koji je učinio greh i čeka njegovo pokajanje. A pokajanje i jeste priznanje svog greha sa suzama žaljenja i sa čvrstom namerom ispravljanja.

Uči se, uči se da od detinjstva prepoznaješ u sebi delovanje zlih strasti i odbacuješ ih svom snagom obraćajući se za pomoć Bogu. Neka to postane pravilo za tebe, dobra navika, tvoje stalno oružje. Čim si nešto loše osetila u duši, ne odlaži već odbaci od sebe grehovno osećanje sa odlučnošću i gnevom, rekavši u sebi: „Ne mislim (ili osećam) to ja, već ti, satano! Idi od mene!“ I moli se snažno, snažno Bogu da te sačuva, pomiluje, da ti pomogne da izdržiš i ostaneš u dobru. Drugog puta za nas nema.

Boreći se ceo život sa grehom u sebi, izbegavajući greh svesno, obraćajući se za pomoć Bogu i živeći po pravdi Njegovoj, ti ćeš postepeno u sebi razviti taj dar, zalog duhovnog života koji ti je dat na Krštenju. Tada ćeš zaista, iz iskustva, živo i radosno osetiti i shvatiti šta znači živeti duhovnim životom i ovaj život će za tebe biti najveće i najvažnije bogatstvo.

 

Pitaš me: kako prepoznati šta je dobro, a šta je zlo? Od čega se treba sklanjati i udaljiti, a šta treba činiti čak i ako je teško i neprijatno?

 

Kao prvo, u svakom čoveku postoji savest. Savest je glas Božiji u duši. Ti bez bilo kakvih knjiga znaš da si učinila dobro iz one čiste radosti koja se javlja u duši kada učiniš dobro. I naprotiv, uvek znaš da si učinila nešto loše, zbog one uznemirenosti, tegobe i gorčine koja se javlja u duši kada učiniš zlo. Dakle, savest ti je prvi savetnik u ovoj borbi.

 

Ali to nije dovoljno.

 

Postoji i Zakon Božiji, opisan u rečima i delima koje su zapisane u našoj glavnoj knjizi – u Jevanđelju. I o njemu govore svi sveti ljudi. Štaviše, ove ljude mi zato i nazivamo svetima, jer su oni pobedili u borbi sa grehom i činjenju dobra. Naučili su se na iskustvu da odbace zlo i čine dobro. I primer njihovog života, njihove reči i postupci nas uče duhovnom životu. Eto zašto je toliko važno čitati i znati Jevanđelje, znati više o životu Svetih Otaca i podražavati njihov primer duhovne borbe.

Nikada nemoj gledati na loše postupke drugih ljudi. Ne gledaj na ono zlo koje se oko tebe čini. Gledaj na koji način te uče da živiš Gospod i Njegovi Svetitelji. I trudi se da sve svoje postupke, reči, čak i misli proveravaš sa tim dobrim načinom života. Stoj čvrsto u tome, jer samo to i jeste pravi i pouzdani oslonac u tvom životu.

Sem toga, veoma je važno da učestvuješ u Tajnama Crkve, pre svega u ispovesti i Pričešću. Nemoj čekati dok odrasli – mama, tata, baka ili deka – ne počnu da te nagovaraju da se ispovediš i pričestiš, odeš u hram na večernju službu i Liturgiju… Sama to traži, stremi Bogu, moli se da ti daruje da zavoliš crkveni život. Ljubav je dar Božiji i Gospod ga daje onome ko ga traži.

 

Pričali smo da je, ako ti se desi da učiniš greh, potrebno da se odmah pokaješ pred Bogom, zamoliš oproštaj od Njega. Međutim, Sam Bog je tako odredio da nas On potpuno oslobađa od grehova zbog kojih se kajemo samo kada pristupimo Tajni ispovesti, kada navedeš svoj greh pred sveštenikom, a on nad tobom pročita molitvu za oproštaj grehova.

 

A u Tajni Pričešća mi dobijamo snagu za naš duhovni život, štaviše, mi dobijamo Sam život, sjedinjujemo se sa Bogom, živimo Njegovim životom, a to je najvažnije, zapamti. Radi toga je i neophodna sva ta borba o kojoj govorimo. Tome smo i dužni da stremimo svom dušom, zbog toga treba i da se trudimo ceo naš život. Jer samo onda možemo sebe da nazivamo hrišćanima ako se, odbacujući zlo u sebi, dan za danom, korak za korakom, postepeno i sa strpljenjem budemo trudili u dobru, to jest, mislili, osećali, govorili i živeli onako kako nam je zapovedio Hristos.

 

Zapamti to, srećo tatina, za ceo svoj život i neka te Gospod blagoslovi da dostigneš onu večnu i neizrecivu radost Carstva Nebeskog u koju nas je On sve prizvao.

 

Autor: Sveštenik Dimitrije Šiškin

Prevod sa ruskog za PravoslavniRoditelj.org: Stanoje Stanković

Ruski izvor: Pravoslavie.ru

 

 

Svi tekstovi na Pravoslavnom Roditelju se mogu prenositi na
druge sajtove isključivo sa navođenjem direktnog linka (hiperlinka) ka tekstu
i sajtu Pravoslavni Roditelj

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.