Selektivna redukcija – eufemizam za ubistvo jednog blizanca koje mi je lekar svaki put predlagao

Selektivna redukcija – eufemizam za ubistvo jednog blizanca koje mi je lekar svaki put predlagao

Zovem se Heder. Muž i ja smo saznali da očekujemo drugo dete nakon što smo se dve godine borili sa sekundarnim infertilitetom. Već smo se bili pomirili s tim da će nam trogodišnja ćerka biti jedino zajedničko dete, tako da nas je ova vest neizrecivo oduševila i obradovala.

U februaru sam dobila ne tako česte simptome kao što su kratke nesvestice i užasan premor – na poslu mi se činilo kao da me je pregazio kamion. S obzirom na pređašnje pobačaje, ozbiljnost simptoma koje sam imala kao i fizički zahtevan posao koji sam obavljala, doktorka mi je zakazala prvi pregled nekoliko nedelja ranije nego obično. Rešila je da uradi ultrazvučni pregled kako bi videla u kojoj sam nedelji i kako beba napreduje. Uopšte nisam znala kada sam zatrudnela jer sam izgubila nadu da će se to desiti pa ništa nisam beležila.

Muž i trogodišnja ćerka čekali su me u čekaonici, dok sam ja uznemireno iščekivala da doktorka potvrdi srčanu radnju. Mislim da su mnoge trudnice koje su nekada imale spontani jednako uznemirene i zabrinute dok čekaju da vide hoće li se čuti otkucaji srca.

Doktorka je ugledala malenu bebu otprilike u osmoj nedelji i naizgled savršeno oformljenu, uprkos simptomima koje sam osećala. Pao mi je kamen sa srca kada sam prvi put čula prelepe otkucaje srca naše voljene bebice.

Pre nego što je završila, doktorka je rekla: „Sačekajte još trenutak”, a potom pomerila sondu na drugu stranu stomaka. „Vidite li to?” Zaprepašćeno sam na ekranu ugledala dve male bebe. Počela sam histerično da se smejem i plačem u isto vreme.

Potom smo pozvali muža i ćerku. Kada su ušli, muž je video da plačem. Steglo ga je u grudima jer se uplašio da smo izgubili još jedno dete. Umirila sam ga i rekla da je sve u redu, a zatim smo mu pokazale ekran. „Vidiš li to?”, pitala sam. On je odmah prepoznao DVE bebe na crno-belom ekranu.

„Nije valjda! Nije valjda!”, oduševljeno je povikao.

Posle izvesnog vremena, doktorka nam je rekla da imamo monohorionsko-diamniotske (MoDi) blizance. Kasnije smo saznali da je ova vrsta blizanačke trudnoće prisutna u muževljevoj porodici. Trudnoća sa MoDi blizancima ponekad može da se zakomplikuje jer bebe imaju istu posteljicu, tako da sam bila pod stalnim lekarskim nadzorom. Doktorka me je uputila na specijalistu za širok raspon rizičnih trudnoća koji je na raspolaganju imao napredniju dijagnostičku tehnologiju.

Pre prvog pregleda kod njega morala sam da popunim standardnu papirologiju kao i pre svakog specijalističkog pregleda. Međutim, jedan obrazac nije bio uobičajen pa sam ga nekoliko puta pročitala. Na njemu su bila dva kvadratića, te je trebalo označiti jedan ako pristajete na zahtev, a drugi ako odbijate: šta god da se odabere, potrebno je potpisati obrazac. Na obrascu je stajalo pitanje da li želite i da li pristajete na prekid trudnoće ukoliko se otkrije neki genetski nedostatak. Ponuđeni primeri nedostataka nisu podrazumevali ništa što bi značilo smrtni ishod za bebu. Mnoge osobe koje poznajem imaju neka od navedenih stanja, pa ipak vode srećan i ispunjen život.

Ranije nisam nailazila na takav obrazac pa sam poslala mužu poruku. On nije bio sa mnom jer deci nije bio dozvoljen pristup u ordinaciju, pa je čuvao ćerku kod kuće. Razume se da sam odbila da dam „saglasnost za zahvat” jer abortus nije dolazio u obzir.

Bila sam zatečena takvim zastrašivanjem prenatalnim dijagnozama pre nego što je ijedan test urađen, kao i pitanjem o abortusu pre nego što me je doktor uopšte i pogledao.

Neprestano sam mislila na nećaku čijim su roditeljima u trudnoći dali netačnu dijagnozu Daunovog sindroma, da bi se ona kasnije rodila savršeno zdrava. Ničiji život ne bi smeo da zavisi od „medicinskog mišljenja”. Međutim, iako sam bila čvrsta u svom stavu, prvi put u životu mi se javila misao: „Šta ako moja beba ima neku genetsku manu?”

Specijalista je krenuo naširoko da mi objašnjava tu vrstu blizanačke trudnoće i ogroman rizik koji ona povlači sa sobom, naročito u slučaju kada bebe dele posteljicu.

„Ako se bilo šta desi jednoj bebi, veliki su izgledi da izgubite oba deteta jer dele istu placentu”, objasnio mi je.

Ponudio mi je mnogo više genetskih testova nego što je uobičajeno. Bili su veoma skupi, i pored toga što je osiguranje pokrivalo deo troškova, a uostalom ja nisam bila previše zabrinuta pa sam odbila da ih radim iako o tome nisam još razgovarala s mužem. Specijalista mi je ispričao o mnogim strašnim stvarima koje se mogu desiti i dodao da je, kao lekar, dužan da mi predoči sve činjenice. Razumela sam to, ali mi je i dalje smetalo što se neprestano vraćao na dodatne genetske testove iako sam ih ja neprekidno odbijala.

Sećam se da sam tokom kratke vožnje do kuće bila veoma uznemirena i uplašena zbog mogućnosti da izgubim bebe. Došla sam kući i sve ispričala mužu, rekavši mu i za obrazac koji je specijalista hteo da potpišem. Sećam se kako sam mu sve predočila i onda ćutke sedela čekajući da on nešto kaže.

Oduševila sam se videvši koliko je emotivno stabilan – što ja u tom trenutku nisam bila. Rekao mi je da će voleti naše bebe kakvim god da ih je Bog napravio i da mi nećemo uprljati ruke krvlju naše dece. Gospod nam je decu dao s razlogom i On će se za njih pobrinuti.

Dok je to govorio, još više sam se rasplakala jer na njemu nisam videla strah i nesigurnost koje sam ja tada osećala. Rekao je upravo ono što sam se nadala da ću čuti od mog muža kao verujućeg čoveka. U tom trenutku bila sam neizrecivo srećna i ponosna zbog njega jer sam obično ja bila malo jača u veri i mogla sam bez straha da prođem kroz sva iskušenja upravo zbog vere u Gospoda Isusa Hrista.

Nastavili smo da razgovaramo o tome čitavo popodne i do duboko u noć. Složili smo se da sve prepustimo Gospodu jer, ma koliko mi raspravljali i istraživali moguće ishode po internetu, nismo mogli znati šta nam je On pripremio. Ja sam, čak i više od muža, ludela čitajući iskustva drugih majki MoDi blizanaca.

Vreme je prolazilo a na pregledima je sve bilo u redu. Bebe su bile iste veličine, što je, prema rečima ginekologa, pomalo redak slučaj. Zatim smo otprilike u 14. nedelji saznali da ćemo imati dve devojčice, pored zajedničke trogodišnje ćerke i njegove sedmogodišnje ćerke iz prvog braka.

Međutim, kako je trudnoća odmicala, počeli su da nam saopštavaju sve gore vesti. Postalo je očigledno da se devojčice razlikuju po veličini. Pri svakom pregledu, rečeno nam je da manja beba jedva da iole napreduje, a da je „zdrava” devojčica odgovarajuće veličine za svoj procenjeni gestacijski uzrast. Pregledi su postali sve češći, a mišljenje specijaliste je uvek bilo isto: smatrao je da manja bliznakinja, „beba B”, ima Daunov sindrom, a moguće i druge genetske nedostatke.

Na svakom pregledu ponavljali su nam da postoji mogućnost „selektivne redukcije”. Doktor je tako nonšalantno govorio o okončanju jednog života kao da nam preporučuje restoran u kome bismo mogli da večeramo. Preporučivao nam je to s takvom usrdnošću kakvu biste očekivali od prodavca automobila koji pokušava da vas privoli da odaberete dodatnu garanciju samo da bi on dobio bonus.

Svaki put smo to odbijali i govorili mu da to za nas ne dolazi u obzir. On bi nešto naškrabao u moj karton rekavši da samo beleži da nam je opet ponudio selektivnu redukciju i da smo mi to odbili. Potom je nastavio da nam priča kako postoji velika verovatnoća da izgubimo trudnoću ukoliko zadržimo obe bebe, napominjući da ukoliko nekim čudom obe prežive, beba B će najverovatnije imati genetske nedostatke i svakako se može desiti da ne preživi.

Činilo nam se kao da pokušava da nam navuče krivicu zbog toga što ne želimo taj zahvat i takav stav nam se nimalo nije dopadao. Posebno mi je ostao u sećanju jedan pregled kada uopšte nisam bila raspoložena za njegove uobičajene priče o umiranju. Smučilo mi se da se tako često deprimiram i da u takvom raspoloženju odlazim iz ordinacije. Ponovo je govorio kako bliznakinja B ne izgleda dobro i da bi trebalo da uradimo nešto da bismo spasli život druge bebe – iako bi selektivna redukcija isto tako mogla da dovede do smrti obe bebe jer su se hranile iz istog izvora.

Bilo je jasno da taj specijalista nimalo ne mari ni za jednu od naše dve bebe, pa smo mu najzad rekli da želimo da čujemo još nečije mišljenje jer ovo nama očigledno ne odgovara. Poslao nas je na jedan čuveni univerzitet na kom rade neki od najboljih prenatalnih doktora. Rekao je da je veoma siguran u svoje zaključke i da je uveren da će nam i tamo reći isto što i on, ali nije imao ništa protiv toga da nam izađe u susret.

Naše devojčice rođene su sa 32 nedelje i 4 dana bez ikakvih genetskih problema osim onoga što se svakako očekuje od tako prevremeno rođene dece koja su od samog početka mnogo manja nego terminske bebe. Bliznakinja A (Kora) rođena je sa 1850 grama, a naše malo čudo, bliznakinja B (Dejzi), sa 1330 grama. U prvim danima na Odeljenju za neonatologiju, krupnija, „zdrava” bliznakinja imala je više teškoća da počne samostalno diše. Kora (A) izašla je iz bolnice mesec dana nakon rođenja, a Dejzi (B) tri nedelje posle nje jer je morala još malo da poraste.

Sada kada se setim plača koje bih povremeno čula iz hodnika u bolnici, pitam se da li je to bio plač drugih majki koje su poklekle nagovorima da donesu tako užasno tešku odluku. Čak ni reč „teška” ne može dovoljno da je opiše. Koliko je porodica koje nisu bile tako jake, koje su odabrale da prekinu život svog deteta, iako je s detetom sve bilo u redu?

Naše bebice su srećne, zdrave i kod kuće. Borimo se sa stresom isto kao i svi roditelji blizanaca koji pritom imaju još jedno malo dete koje trčkara po kući. Ne možemo dovoljno rečima da iskažemo svu zahvalnost i blagodat koju osećamo zbog toga što nam je Gospod podario bliznakinje, veru da obe bebe iznesemo do termina, kao i istrajnu volju da ih zaštitimo od onih koji su te živote hteli ugase. Bez obzira na njihove nesavršenosti ili na način na koji su začeta, naša deca zaslužuju da žive. Duša me zaboli kada čujem kako neki ljudi pokušavaju da ubede roditelje u suprotno.

Kad god u naručju držimo Dejzi (B), i dalje nam je teško da pojmimo da nje danas ne bi bilo da se nismo borili za nju. Da smo pristali da uradimo ono što joj je lekar priželjkivao, ona danas ne bi postojala i mi bismo morali da živimo s tim do kraja života. Ljudi mi govore da smo veoma hrabri i dive se našoj postojanosti uprkos nepremostivom pritisku. Mi smo, međutim, zaista osećali da nemamo drugog izbora i da je to što smo uradili zapravo bio jedini mogući način.

Porodila sam se pre nekoliko meseci i u velikom sam iskušenju da napišem pismo onom specijalisti i pošaljem mu sliku naše potpune i srećne porodice. Pitam se da li on ili njegovo osoblje ikada osete iole krivice ili im dolazak na posao padne teško kada pomisle na šta treba da nagovaraju parove koje im dolaze.

Medicinsko mišljenje je upravo to što mu i ime kaže – mišljenje. To se pokazalo istinitim u slučaju mnogih porodica koje su, kao i mi, odbile to „krajnje rešenje” i dobile zdravu decu. Nazivam to „krajnjim rešenjem” jer je to bio jedan od Hitlerovih slogana. On je uspostavio jak sistem koji je ubijao svakoga ko je odstupao od njegove predstave o savršenosti.

Taj isti ideal prisutan je i u današnjem društvu, pod maskom „izbora” i „milosti”. Previše često se dešava da se izbor roditelja da zadrže dete uopšte ne poštuje i ne podržava, dok izbor da prekinu trudnoću nailazi na podršku mnogih.

 

Autor: Feliša Langdon, predsednica udruženja Life Defenders

Prevod za pravoslavniroditelj.org: M. Stajić

Izvor: Pressured To Abort Her MoDi Twins, Heather Chose Life Instead

 

Ukoliko ste trudni i u dilemi ste da li da zadržite bebu, nudimo Vam mogućnost da porazgovarate sa psihologom – bilo uživo u savetovalištu u Beogradu, bilo preko Skajpa.

Ne ustručavajte se da zatražite psihološki razgovor – niko Vas neće pritiskati, osuđivati niti ubeđivati.

Jednostavno ćete dobiti priliku da Vas neko pažljivo i bez osuđivanja sasluša, kao i priliku da sa nekim podelite svoja osećanja i razmišljanja u ovako osetljivoj situaciji u kojoj ste se našli.

Za detaljnije informacije posetite sajt Pravoslavno-psihološkog savetovališta „Ima nade“:

Imanade.org

Ne brinite za novac – ukoliko niste  u mogućnosti da platite, razgovor će za Vas biti besplatan.

Savetovalište „Ima nade” nudi mogućnost besplatnog razgovora samo i isključivo osobama koje su trudne i premišljaju se da li da zadrže bebu, tako da je to potrebno navesti u pismu preko kontakt stranice na OVOM LINKU.

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.