Sloboda – najveći izazov savremenog vjeroučitelja

Sloboda – najveći izazov savremenog vjeroučitelja

Dragi roditelji,

Prenosimo odlično pismo našeg čitaoca i veroučitelja, koji se osvrće na jednu od opasnosti o kojima smo ranije pisali, a to je da deci predstavljamo nekakvu ulepšanu i idealizovanu sliku o Bogu i veri, ne govoreći im pritom o opasnostima i iskušenjima s kojima će se neumitno sresti u životu.

Kako naučiti decu da poštuju i vole roditelje, ako se oni razvode i svađaju?

Zadatak veroučitelja, a i svih nas, kao pravoslavnih vernika i roditelja, jeste da svojim primerom pokažemo deci da se vera živi, da je pravoslavlje nerazdvojni deo našeg bića i svakodnevnog života, ali da su i iskušenja isto tako neizbežan deo života hrišćana.

 

* * *

Vjeronauka nije skup statičnih podataka ispisanih u određenom vremenskom periodu koje učenik treba da poznaje. Još manje je to nauka koja se „nabuba” za ocjenu i zaboravi. Vjeroučitelji imaju zadatak da vjeronauku usklade sa egzistencijalnim pitanjima svakog djeteta kako u zajednici tako i individualno. Vjeroučitelj mora biti inovator koji će Bogootkrivene istine, davno zapisane, prilagoditi savremenim problemima i borbama svakog djeteta. Uvijek mora paziti kako će se sve ono što on priča odraziti na dušu svakog djeteta ponaosob.

Da li je to lako izvodljivo u okvirima zakona i pravila koja nam nameće ovakav sistem obrazovanja? Četrdesetočasovna sedmica, pedagoška dokumentacija, dodatne, sekcije, dežurstvo, nastavni plan i program, čas od 45 minuta… Sve je to dobro organizovano i uređeno. Nego, postavljam pitanje koliko vjeroučitelj tu ima prostora za neki iskorak ka većem i uzvišenijem? Ispunjavanje nekih osnovnih formi stvara u nama osjećaj bezgrešnosti a to može da bude veliki problem.

Da pojasnim. Radili smo zapovijest Božiju o poštovanju roditelja. Čas od 45 minuta sasvim je dovoljno vremena da djeci ispredaješ, ponoviš s njima, malo rad u radnim sveskama i to je to. Bilo bi to – to da se radi o običnoj lekciji koju djeca treba da poznaju. Na ovom primjeru vidimo kako se vjeronauka tiče egzistencijalnog pitanja. Djeca ovu lekciju moraju da primjenjuju u svom životu. Dobro, ni to im nije teško objasniti.

Problem nastaje kada ispred sebe imaš jedno dijete čiji su roditelji razvedeni, a ono živi s bakom; drugo dijete ima razvedene roditelje koji se otimaju oko njega; treće dijete ima bogate roditelje, četvrto ima siromašne roditelje koji puno rade, peto nema oca, šesto nema majku…

Nažalost, skoro u svakom odjeljenju imamo ove navedene primjere. Tu vjeroučitelj mora napraviti iskorak prema svakom djetetu shodno njegovoj situaciji. Prije svega jer djeca to traže i očekuju.

Ja sam naveo jedan primjer, ali tako je skoro sa svakom lekcijom. Vjeronauka ima jedan osnovni cilj, a to je preobražaj života. Vjeroučitelj mora svako svoje predavanje podrediti tom cilju. Mora neprestano da poziva djecu da vole Boga i bližnje, da čine dobra djela, da se bore i napreduju u svim vrlinama. Lako je ispredavati lekciju o nekim Hristovim čudima, ali naučiti djecu da te priče razlikuju od Alise u zemlji čuda – e, to je već malo teže. Djecu treba naučiti da vjeruju i da im ta vjera bude osnov svega.

Vjeronauka ne može biti stvar individualnog dostignuća svakog učenika koje ima za konačan cilj ocjenu. Ova nauka zahtjeva širinu. Ne može se razumjevanje čovjekovog odnosa s Bogom svesti na neku ljudsku formu. U Crkvi je taj odnos preobražen u ljubav.

U ovom vijeku sekularizacije insistira se na tome da se napravi kompromis vjeronauke sa formalnim sistemom vrijednosti koje zahtjeva savremeno društvo.
Jevanđeljska nauka nam to nikako ne dozvoljava. Najoštrije osude u Hristovim riječima odnose se upravo na one koji imaju određena religiozna saznanja, a ne pridržavaju ih se. Ne smijemo od djece praviti ljude koji će da znaju sve o vjeri, a neće to primjenjivati u svome životu. Vjeroučitelj mora da izgubi sebe, svoja mišljenja i stavove mora da prilagođava svakom djetetu, a da se u svemu tome ne izgubi i ne odstupi od osnovnih istina.

Opet se vraćamo na pitanje koliko je sve to moguće jednom savremenom vjeroučitelju?

Pritisci i iskušenja su veliki sa svih strana, i na vjeroučitelja i na učenika.
Danas imamo veliki broj ljudi koji postavljaju pitanje zašto vjeronauka. Ne znam odakle da krenem sa odgovorom. Da li od Svetih Ćirila i Metodija ili od Svetog Save ili od manastira kao jedinih centara obrazovanja. Ovim savremenim evrofilima bih postavio pitanje koja to zemlja EU nema vjersku nastavu? Borce za ljudska prava bih upitao zašto uskraćujete pravo tolikom procentu djece da izučavaju predmet koji žele. Roditelje pak pitam koji to predmet (osim vjeronauke) uči vašu djecu da vas poštuju, da ne kradu, ne lažu, ne odaju se porocima? No, ljudi ko ljudi, u nedostatku razumnih argumenata koriste dugačke i vrlo često prljave jezike.

Vjeroučitelj pod svim tim pritiscima dođe na čas, a tamo dječica koja su bombardovana medijima i internetom.

Tu vjeroučitelj mora da upotrebi svoju slobodu, onu koju mu je Bog dao. Mora, u okviru svih zakonskih formi, da ispuni svoju glavnu misiju: poziv djeteta na preobražaj, na popravku života, na napredovanje u vrlinama i, kao vrhunac svega, na svetotajinski život. Savjestan i odgovoran vjeroučitelj mora da zna da će za svoj rad, prije svega, odgovor dati Bogu. Onaj čija je savjest prosvjetljena ovim saznanjem svoju slobodu koristi onako kako treba.

Za kraj, navešću vam jedan primjer kako je tako slobodan i savjestan vjeroučitelj održao dva časa.

Prvi čas je pustio djecu da igraju fudbal napolju. Podjelio ih je tako da su u jednoj ekipi bili dječaci, najbolji fudbaleri. U drugoj ekipi bili su oni lošiji i poneka djevojčica. On je bio sudija. Sudio je nepravedno, vidno je namještao ovoj puno slabijoj ekipi da pobjedi. Bilo je tu malo psovki i svađe od strane poraženih. Sljedeći čas je 40 minuta pričao djeci o nepravdi koja ih čeka u životu i o tome kako treba da je podnose, o nepotcjenjivanju nikoga, o trpljenju, o smirenju, o sreći zbog tuđeg uspijeha… O tome da u svemu moraju biti ljudi. Djeca su ga s najvećom pažnjom slušala, a bila je i poneka suzica.

Poslije tog predavanja čuo je u zbornici kritike od kolega zato što djeca na vjeronauci igraju fudbal…

Mojoj braći vjeroučiteljima,
Bojan Krstanović

 

Tekstovi sa ključnim rečima:

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.