ŽENE GOVORE: Abortus tinejdžerke – kajanje za ceo život

ŽENE GOVORE: Abortus tinejdžerke – kajanje za ceo život

Poštovane i drage čitateljke, hvala vam što nam se javljate i pišete o svojim iskustvima koja mogu poslužiti drugima kao pouka, upozorenje ili bar kao vid podrške, znak da nisu same.

Nadamo se da će ispovest koju vam danas prenosimo biti na korist prvenstveno devojkama koje su, baš kao što je i autorka svojevremeno bila, isto tako zaljubljene, ubeđene da su našle pravu ljubav, i pomalo nepromišljene. S druge strane, verujemo da će ovo iskustvo poslužiti i majkama čije ćerke ulaze u pubertet i pokazati im da moraju imati razumevanja za svoju decu, naročito kada u nečemu pogreše.

 

Pismo čitateljke podstaknute našom kampanjom „ŽENE GOVORE U SVOJE IME”.

Više o kampanji i o tome kako da nam se pridružite pročitajte OVDE.

 

 

Gospode pomiluj nas pale i grešne i čuvaj blizu Sebe sva umorena čeda!

Sa sedamnaest život se širi, budi iščekivanja, čini se da pruža bezbroj mogućnosti i mnoga nadanja. Sladak je jer izgleda nepredvidivo, mami, vara jer izvrće stvarnost čineći je lepšom nego što jeste. U tom periodu se otvara u svojoj punoći i zbog toga stvara utisak „sveznajućeg“ u glavi tinejdžera koji nije svestan da se sve što se njemu dešava sad već dešavalo milijardama mladih osoba pre njega. Uvek isto: sa puno energije, poletno i varljivo.

Ako nemaš sreće da tada pored sebe imaš nekog ko će razumeti tvoju zanesenost, a ne nekog ko će da je seče oštricama praznog moralisanja, ko će se groziti i lažno stideti tvoje hormonske napupelosti koju ni sam ne možeš da razumeš i teško podnosiš. Nego nekog ko će se zamisliti nad tvojom tvrdoglavošću, ko će ti pružiti ljubav kada naiđu nepozvane suze, ko će biti budan sa tobom dok ne možeš da spavaš noćima, ko će te nadgledati dok ćutiš zatočen u sopstvenim mislima koje naviru ni sam ne znaš iz kojih izvora. Ako nemaš te sreće, možeš da zalutaš, raniš sebe ranama čiji će te ožiljci peći do kraja života. Zato budi budan i pažljiv u svojim zanosima i željama.

Prvi put, prva ljubav…

Svaki pogled te osobe u meni budi radost, svaki susret iščekujem sa neizdrživim nestrpljenjem. Njegov dodir, poljubac, zagrljaj pruža mi sigurnost koju nisam nikad osetila. Lupa mi srce, ne mogu da spavam. Ne mogu da jedem. Toliko mi je lepo da ne postoje reči kojima mogu da opišem trenutna osećanja. Želim da se zauvek nalazim u takvom stanju. Stid me je od starijih. Krijem. Krijem i od njega jer se bojim da ako nasluti haos koji je nastao zbog njega u mom srcu, možda mu više ne budem zanimljiva. Koliko sam se zaljubila ne mogu da mislim ni na šta drugo. Uzalud sedim na časovima, šta priča ovaj profesor? Ne zanima me uopšte. Kad će kraj časova da se sretnemo, gledamo u oči, smejuljimo zadovoljno, ubeđeni da niko ne poznaje taj osećaj zadovoljstva koji trenutno osećamo.

Konačno kraj nastave, susret, poljubac, držanje za ruku, gledanje u oči, šetnja, sedenje u krilu, maženje po obrazu i ramenima… razgovor. Tako skoro svaki dan. Dok jednog dana njegova ruka nije krenula dalje od mog struka i ramena. U redu je, mislim. Ipak „ja njega volim“. Vreme prolazi, otvaraju se nove mogućnosti. Razmišljam, dvoumim se, savete tražim i primam od drugarica. Ipak volim ga, a on kaže i izgleda da me voli. Ma da. Želim da on bude „baš taj – prvi“. Čekam priliku.

Sami, drhtimo, mazimo se pokriveni jorganom skoro preko glave od sramote koju osećamo jedno prema drugom.

Posle svega osećam stid, prazninu i sramotu. Sutradan isto – stid. Više ne mogu da ga pogledam u oči kao pre. Osećaj izdanosti, povređenosti, čudne prljavštine u duši ne pokazujem. Pričam sa drugaricama kao da je sve normalno, a stid, sram i ostala neugodna osećanja ne pominjem.

Vremenom sam se opustila, poverenje je počelo da se vraća.

Tada se desilo.

Ciklus izostaje, nekoliko dana, nedelju, dve… Počinje da me muči strašna mučnina u stomaku. Ne mogu da jedem, stalno mi se povraća. Mršavim naglo. Počinjem da shvatam da moram kod lekara. I to ne običnog! O, Bože, kako ću? Moji ne slute ništa. Raspitala sam se o strašnim detaljima odlaska kod ginekologa. Saznala sam da sto na kojem se vrši pregled za mene predstavlja nemoguć sramni i ponižavajući položaj. Srećom, postoji sprava koja se zove ultrazvuk, kazali su mi da i njome može sve da se vidi.

Dan je, okrečeni beli zidovi, bolnička atmosfera, hodnik pun belih mantila koji se šetaju iz ordinacije u ordinaciju. Na stolicama sede trudnice sa većim i manjim stomacima, a iz njihovih pogleda i osmeha blešti radost. A ja?! Unezverena od zabrinutosti!

Prozivaju moje ime i prezime. Ulazim. Drhte mi noge od straha i srama. Doktor muškarac, meni čudnog imena muslimanskog porekla.

– Skinite se i lezite.

– Je l’ moram da se skinem?

– Pa je l’ ste došli na pregled?

– Da, ali ja ne mogu. – Lice mi gori od crvenila, samo što u nesvest ne padnem.

– Ne boj se, skini se do pola.

– I gaće?

Čovek me gleda zbunjeno.

– Mora tako, ne brini, brzo će proći.

– Ne mogu. – Počinjem da plačem.

– Kako da te pregledam?

– Je l’ može na ultrazvuk? Molim Vas!

– Nije takav običaj… Možemo posle i tako, ali sad moram da pregledam da li je sve u redu na drugi način.

– Ne mogu, molim Vas!

Čovek nerado pristaje. Odvodi me u drugu prostoriju, čuvenu spravu prvi put vidim, radim što mi se kaže, otkrivam stomak, čekam, ćutim.

Dok doktor gleda u ekran, srce mi lupa zbog neizvesnosti, gledam širom otvorenih očiju u njega.

– Trudna si ako te to zanima.

Užas! Najgori momenat u mom životu! Hoću da umrem istog trena! Hoću da me nema! Živo biće je u meni. Ja sam odgovorna za živo biće. Ja nisam sposobna ni sama za sebe, a kamoli za drugog da odgovaram. Ne! Bože!

Za ovaj momenat suze su suvišne. Osećam da su one odlika moje neodgovornosti, nepromišljenosti i opuštenosti koju sam osećala prethodnih nekoliko meseci.

– Hoćete da zadržite bebu? – pita me.

„Ne“ je izašlo iz mene tiho, tužno, iznuđeno.

– Koliko godina imaš?

– Sedamnaest.

– Ako ćemo da vršimo kiretažu, mora roditelj da potpiše.

– Dobro. Kad će to biti?

– Moramo da čekamo da se plod još razvije.

– Šta? Ne može odmah? Koliko treba da čekam?

– Oko mesec dana.

Bože! Ovo se ne dešava meni! Ovo je san! Horor film! Bože, ne mogu da čekam. Hoću da sve prođe sad i odmah. Bože, zašto si me kaznio ovako? Kako da izdržim? Ubiću se. Najdužih mesec dana sa životom u meni koji gajim da ga ubijem.

Uveče ležem, mazim stomak i pravdam „mu“ se: „Ne mogu… oprosti mi, ja u školu još idem“, „Ne mogu da se zaposlim dok ne završim školu“, „Ovde nema mesta ni za mene“, „Ne mogu da ostanem ovde, moram da odem odavde, a ne mogu ako ne završim školu“, „Oprosti mi, molim te“, „Znaš da te volim i uvek ću te voleti“…

Ipak sam morala na taj za mene užasni sto.

Kada sam se probudila, sve je bilo gotovo. Bol u stomaku je, kažu, normalan posle „intervencije“. Mogu kući da se odmaram u svom krevetu.

Ipak, bol iz dana u dan nije prolazio, povećavao se. Kada sam se požalila majci, koja je morala da sazna za sve zbog potpisa, kazala mi je: „Šta si tražila, to si i dobila“. Na kraju krajeva, i meni je izgledalo da sam se igrala sa ozbiljnim stvarima, mada to nije bila ni uteha ni reč za trenutni primer. Nije reagovala na moja žaljenja na bol, izgledalo je kao da uživa u „kazni“ koju trpim. Postajalo je neizdrživo, ušla sam u kadu, savila se od bola i tog momenta je obilna količina krvi sa ugrušanim komadima nezaustavljivo krenula iz mene.

Bilo joj je jasno da moram hitno nazad u bolnicu. Noć. Opet isto. Ginekološki sto, doktori, sestre, uspavljivanje, ponovno „čišćenje“. Uteha od medicinske sestre pred san „ne brini, biće sve u redu, spavaj sad“. U gluvo doba noći budim se. Ležim na  kolicima. Pitaju me kako se osećam, voze do bolničke sobe i tu ostajem narednih deset dana. Terapija je bila šest injekcija dnevno. Komentari koje sam slušala od sestara, doktora, žena koje su ležale u istoj sobi sa mnom, uvek su bili isti ili slični: „Mlada si“, „Biće ti teško da ponovo ostaneš u drugom stanju“, „Je l’ ti ovo prva trudnoća?“, „Nisi trebala prvu trudnoću da čistiš“, „Možda nećeš moći više da imaš decu“… Bili su nežni prema meni iz sažaljenja zbog moje mladosti.

A moj dragi u kojeg sam imala toliko poverenje?

Nisam ga pomenula jer nije ni bio tu. Čim je saznao da sam trudna, otputovao je s roditeljima van zemlje. Nije pitao, pisao, ni javljao se. Pozvao je dva meseca posle celog pakla kroz koji sam sama prošla da mi se „izvini“.

Na mom telu je ostao ožiljak, na mojoj duši najveći greh čedomorstva, u mom srcu nikad prežaljena ljubav do kraja života.

Čedo moje, čekam da se opet sretnemo. Voli te mama!

 

******

Čitateljku koja nam se poverila i ispričala svoje iskustvo pitali smo sledeće: „Iz vaše priče se vidi da niste imali podršku majke, koja je najvažnija osoba u životu svakog deteta, a posebno ženskog. Šta biste voleli da vam je ona u tom trenutku rekla? Da li bi drugačija reakcija s njene strane promenila ishod priče?”

Odgovor: „Ono što sam naučila iz svog primera jeste da nije trebalo da se upuštam u odnos ako nisam bila spremna da podnesem posledice svojih postupaka. Vaspitanje roditelja je temelj na kom počiva naš budući život, zato sada, kada smo mi postale majke, moramo da budemo spremne na odgovornost (pre svega i svih) pred Hristom.

Niko ne bira svoje roditelje. Bog je meni dao moju majku takvu kakva je, ja je nisam birala. Tačno je, da su okolnosti bile drugačije, da mi je ponuđena pomoć i podrška majke, da je moja majka i danas drugačija, sve bi bilo u mom životu drugačije.

Ali Gospod nas postavlja tamo gde treba da budemo i vodi nas stazama pripremljenim za nas jer drugačije se ne bismo spasavali – a to je najvažnije!”

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.