Vršnjačko nasilje u školi: kako ga ZAISTA rešiti? (1.DEO)

Vršnjačko nasilje u školi: kako ga ZAISTA rešiti? (1.DEO)

U prvom delu ovog teksta govorićemo šta roditelji deteta koje trpi maltretiranje i vršnjačko nasilje mogu i treba da čine u odnosu na odgovorne osobe u školi i institucijama pri Ministarstvu prosvete.

U drugom delu teksta (na ovom linku)  ćemo govoriti šta roditelji mogu da učine u kontekstu svog deteta koje trpi nasilje (kako da potraže pomoć za njega i savete za sebe, kako da se upoznaju sa psihologijom vršnjčkog nasilja, kao i na koji način mogu svoje dete da osposobe da se odbrani od siledžijskog ponašanja od strane svojih vršnjaka u školi).

 

 

 

1.DEO – ŠKOLA I PROBLEM VRŠNJAČKOG NASILJA

 

 

Za ovaj problem nisu potrebni veliki uvodi. Ko god ima dete koje je bivalo šikanirano, maltretirano, isključivano iz društva, odbacivano, ismevano, fizički zlostavljano i ponižavano  na različite prikrivene i neprikrivene načine – zna o čemu govorimo.

Zato ćemo preći odmah na stvar.

Zašto se u školi održava problem vršnjačkog nasilja?

 

 

Mnogi prosvetni stručnjaci imaju teorije i objašnjenja kako dolazi do pojave vršnjačkog nasilja u školama, ali je malo onih koji postavljaju ključno pitanje – šta taj obrazac nasilja ODRŽAVA i zbog čega se taj problem u školi često ne rešava.

Evo o čemu se radi: Programi protiv vršnjačkog nasilja u školama u Srbiji su doživeli svoj potpuni fijasko!

Najbolji njihovi efekti i dometi svode se na par zaista lepih pesama o tome kako je lepše kad se „svi mi iako različiti“ lepo družimo i slažemo, i par lepih sponzorisanih video spotova. I to je to. SVE JE OSTALO ISTO. Deca i dalje bivaju maltretirana, siledžije i dalje zlostavljaju svoje vršnjake.

Dakle, ako ste roditelj školskog deteta – ne računajte da se vašem detetu neće desiti nasilje samo zato što u propagandnom letku škole u koju upisujete vaše dete piše da se u toj školi neguje nenasilje, da postoji školski policajac i čuvar, i da je ta škola prolazila programe protiv vršnjačkog nasilja, itd, itd.

 

Suština neefikasnosti ovih programa je u tome što su programi rađeni samo sa decom, a trebalo je da budu rađeni prevashodno sa direktorima škola, nastavnicima koji su učestvovali u reizboru tog direktora (češće: direktorke), stručnim saradnicima (psihologom, pedagogom), sekretarom škole (po struci pravnikom) kao i sa prosvetnim savetnicama u školskim upravama i prosvetnim inspektorima (koji su po struci često pravnici).

 

Zašto sa njima?

 

Zato što su oni ključne osobe i faktori od kojih zavisi hoće li se škola zaista pozabaviti problemom nasilja i njegovog konstruktivnog rešavanja – ili će se preći u prikrivanje, minimiziranje ili skretanje sa suštine problema (npr. umesto da se bave nasiljem počinju da izmišljaju priču o nekakvoj diskriminaciji, netoleranciji, nedostatku strpljenja i razumevanja od strane roditelja ostale dece itd.)

Nije dovoljno to što su deca prolazeći kroz programe protiv nasilja postala sposobna da prepoznaju nasilje, ukoliko u školi nema odrasle osobe voljne da se tim problemom zaista pozabavi. Sve će se završiti na tome da će na žalbu deteta da mu je učinjeno nasilje neko od odraslih reći: „Ma, dobro, samo su se šalili, vidiš da nisi ni povređen, nije to ništa, nije bitno“.

 

Zapamtite: ključne osobe od čije volje (i edukovanosti o načinima kako da se problem zaista reši) zavisi da li će se problem vršnjačkog nasilja među decom u školi rešiti su ove:

 

  1. Direktorka škole
  2. Psiholog i pedagog
  3. Sekretar škole (dipl.pravnik)
  4. Ostatak kolektiva – njihova međusobna složnost. Pojedinačni učitelj ili nastavnik tu ne može mnogo promeniti sam.

 

A izvan škole:

 

  1. Prosvetne savetnice iz školske uprave Grada na čelu sa načelnikom.
  2. Prosvetni inspektori iz Gradskog sekretarijata za obrazovanje, a potom i sa republičkog nivoa.

 

Ako među ovim faktorima nema nijedne osobe zaista spremne i rešene da zasuče rukave, potraži potrebnu pomoć/načine da se suoči i reši problem vršnjačkog nasilja – ono se u toj školi neće rešiti. Tačka.

Roditelji dece koja trpe nasilje će se buniti, pisati peticije, možda se i međusobno sukobljavati, možda će čak i povlačiti decu sa nastave u školi na nekoliko dana, nastavnici na nastavnom veću će se prepirati i filozofirati, prosvetna inspekcija će doći i napisati nekakve „mere“, direktorka škole će kao da odgovori na te neke mere nekim svojim izveštajem da je kao te mere u ime Škole sprovela. Inspekcija i prosvetni savetnici će napisati svoj potonji izveštaj („mi smo bili i uradili svoj posao“) i SVE ĆE OSTATI ISTO.

Deca će i dalje biti zlostavljana, direktori škole će naložiti zaposlenima da ne obaveštavaju roditelje o nasilju u kome nije bilo očiglednih fizičkih povreda, neki će nastavnici maltretiranu decu suptilno uveravati (po nalogu direktora ili iz straha za svoj posao) da se sve to desilo „samo u igri“ , da taj siledžija „nije mislio ozbiljno“, a sluđeni roditelji neće znati šta da rade, sve dok , kao u slučaju dečaka Alekse Jankovića iz Niša – ne bude tragično.

 

 

Šta roditelji mogu i treba da učine:

 

Dakle, roditelji školaraca, treba da reagujete na vršnjačko nasilje, treba da kontaktirate sve instance odgovorne za rešavanje problema nasilja u školi (direktor škole, psiholog-pedagog, sekretar, Savet roditelja i Školski odbor, Školsku upravu Grada, Gradsku prosvetnu inspekciju…).

Ukoliko vidite u kraćem periodu da se problem NE rešava, bez obzira što vam uprava škole GOVORI  kako se na tom problemu „neprestano radi, neprestano priča na školskim timovima za prevenciju nasilja…“, gledajte šta se zaista dešava, a ne šta oni PRIČAJU da se radi – vreme je da se za ovaj problem obratite institucijama van ove škole.

Tada treba da se roditelji organizuju i napišu prijave inspekcijama (ne anonimne, već lično potpisane – na takve jedino reaguju), da povlače decu iz škole i najvažnije – da kontaktirate medije.

Mediji su glavni spoljašnji faktor koji, ako se uključi na vreme (dok posledice nisu postale tragične pa mediji tada, ne daj Bože, izveštavaju u okviru crne hronike) može podstaći pomenute odgovorne osobe da se manu zataškavanja nasilja i da ga stvarno reše.

Takođe, treba kontaktirati i predsednika te opštine i uopšte svakoga ko na neki način može uticati na ove osobe. Ako se ima novca, dobro bi bilo za pisanje prijava nadležnim institucijama angažovati advokata (pravnog zastupnika) kako bi se izbeglo da vas izmanipulišu jer se niste precizno pozvali na tačno određene članove Zakona o sistemu obrazovanja.

Ključno je da se već jednom u našem društvu shvati da se za prikrivanje i nerešavanje problema vršnjačkog nasilja u školi – GUBI FOTELJA. Ako takve posledice nema, sve ostaje isto.

Važno je reći da nije ovakva situacija u svim školama u Srbiji – one u kojima postoje normalni direktori koje deca zaista zanimaju a ne samo njihove fotelje i „poklončići“ od izdavača udžbenika, u kojima rade odgovorni stručni saradnici i gde nastavni kolektiv nije upleten u neke malverzacije i korupcije niti je naprosto nesložan – tu se zaista i problem vršnjačkog nasilja lepo rešava.

Kao nekad kad smo mi, roditelji, išli u školu:

Roditelj deteta koje je doživelo nasilje tada najpre porazgovara sa razrednim starešinom, on obavesti o svemu psihologa i pedagoga, organizuju se zajednički sastanci u koje se uključi i direktor ukoliko je situcija stvarno ozbiljna.

Tada nastavni kolektiv stane složno uz razrednog starešinu u čijem odeljenju se događa takav veliki problem, direktor i stručni saradnici pozovu roditelje deteta koje vrši nasilje i zajedničkim čvrstim stavom se zauzmu da se preduzmu prave mere za prekid takvog ponašanja.

Ukoliko postoji i otežavajući faktor kod tih roditelja čije dete vrši nasilje – tada stručne službe u školi zovu Centar za socijalni rad, kao i policijsko odeljenje za ova pitanja.

Psiholog preuzima na sebe da svakodnevno radi sa konkretnim detetom na planu njegovog ponašanja, posećuje časove i prati događanja na školskim odmorima kako bi usmeravala svoj dalji psihološki rad sa učenikom, kako bi davala prave savete roditeljima kako da se postave i da rade sa njim. Upućuje i roditelje i dete u adekvatna savetovališta, ako je potrebno.

I NASILJE SE VIŠE NE DEŠAVA.

 

 

Da zaključimo

 

 

Kada saznate da se nad vašim detetom vrši nasilje u školi (psihičko ili fizičko), ovo su neki koraci koje možete preduzeti vi kao roditelj u pravcu škole i nadležnih institucija:

 

  1. Pismena molba razrednom starešini – gde ćete izneti svoju zabrinutost i problem.
  2. Pismena molba psihologu, a zatim direktoru – gde ćete ponovo izneti problem koji ste uočili, i zatražiti sastanak gde će se razgovarati o konkretnim i vidljivim merama koje se mogu preduzeti sa ciljem rešavanja problema. Važno je da za sve što radite postoji pisani trag.
  3. Okupite roditelje ostale dece u odeljenju i zajedno napišite Peticiju direktoru škole gde se traži rešavanje ovog problema
  4. Zatražite pismenim putem (preko vašeg predstavnika odeljenja u Savetu roditelja škole) da direktor prisustvuje roditeljskom sastanku gde će tačka dnevnog reda biti ova tema. Zatražite da vam iznesu pred svim roditeljima koje mere su direktor i stručni saradnici preduzeli po pitanju rešavanja ovog problema i koji je vremenski rok za ostale mere.
  5. Zatražite da od vašeg predstavnika odeljenja u Savetu roditelja škole da ovaj problem iznese na Savetu roditelja.
  6. Napisati prijavu i poziv nadležnim institucijama da dođu i istraže ovaj problem u ovoj školi (prijava mora biti lično potpisana, ne anonimna, i dobro bi bilo da sadrži potpise više roditelja) – te institucije su: Školska uprava Grada, Gradski sekretarijat za obrazovanje, Ministarstvo prosvete, Republičkoj prosvetnoj inspekciji. Dobro bi bilo da ovu prijavu ili molbu sastavi neki pravni zastupnik kako bi naveo tačne članove Zakona o sistemu obrazovanja i ujedno vaša molba dobila na težini kod nadležnih u Ministarstvu prosvete. Svaku tu prijavu fotokopirajte, kako bi nadležni službenik u toj instituciji pečatirao da je originalnu prijavu primio, a da je ovo što vama ostaje validna fotokopija.
  7. Povlačite organizovano decu sa časova na nekoliko dana – što vas je više složnih roditelja u tom odeljenju spremnih da povuku decu sa nastave, to će efekat biti veći. Ne bojte se posledica, imate pravo na 20 neopravdanih izostanaka sa časova.
  8. Pozovite medije – napišite kratku izjavu za medije koju ćete poslati istog dana kada povučete decu sa nastave. Razglasite na Fejsbuku, napravite FB stranicu sa ovom temom i tu postavite svaku sliku, svaku informaciju. Alarmirajte javnost.
  9. Napišite pismo predsedniku vaše opštine.
  10. Napišite pismo Zaštitniku građana.

 

Možda ćete imati sreće da naiđete već na prvom i drugom koraku na odgovorne osobe u školi (stručne saradnike i direktora) koji su voljni da ovaj problem reše, tako da nećete morati da prolazite kroz agoniju koju su neki drugi roditelji morali da prolaze težeći da zaštite svoju decu.

Takvih dobrih prosvetnih radnika koji vole školu, vole svoj posao i stalo im je do dece zaista ima.

 

Ovaj tekst nije kritika svih prosvetnih radnika, niti svih direktora škola, niti svih prosvetnih inspektora. Nipošto.

 

Mnogi prosvetni radnici dostojanstveno rade ovaj plemeniti posao uprkos degradirajućem položaju profesora u društvu, mizernim platama i padu moralnih vrednosti svuda oko nas.

Ovaj tekst je nastao na bolnom iskustvu pojedinih roditelja i pitanju šta se može učiniti kada takvih odgovornih i moralnih osoba u školi nema a vaše dete je žrtva nasilja u školi.

 

 

NASTAVAK TEKSTA:  2. DEO – VAŠE DETE I PROBLEM VRŠNJAČKOG NASILJA (KAKO DA POMOGNETE SVOM DETETU)

 

PROČITAJTE I:

→ Zašto prosvetari ćute o vršnjačkom nasilju u školi? Ko ga prikriva i zašto?

→ KAKO FUNKCIONIŠE UHODANA SPREGA DIREKTORA, PROSVETNIH SAVETNIKA I INSPEKTORA U ZATAŠKAVANJU VRŠNJAČKOG NASILJA

 

 

Autor: PravoslavniRoditelj.org

 

 

Jedan komentar

  1. Gabrijela Milinkovic says:

    Postovani,
    Moje dete je AMericki drzavljanin i vec dve godine trpi maltretiranja, te je to problematicno dete i na mene narsnulo nozem. Prijave policiji, izvestaj od lekara.
    Skola se povukla, prebacila ga u drugu da zadrzi imidz, kada su ga tukli pedagog je pobegao u biblioteku itd… JA sma sada poslala pismo interpolu i svim kao glavnim nasim mailovima u vlasti koe sam nasla. Mail mi je na engleskom, ali cu vam ga svakako nakaciti ovde.
    Svaka sugestija i pomoc su dobrodosli, jer ja ne zelim da mi dete zavrsi kao mali nesrecni Aleksa. Presedeli smo celoleto u kuci jer ja nisam smela da ga pustim napoje da ga ovaj ne odvali. Kao mrzi Amerikance. Idiot!

    From: Gabrijela Milinkovic
    To: [email protected]
    Cc:
    Bcc:
    Date: Fri, 18 Aug 2017 14:26:16 +0200
    Subject: MINOR AMERICAN CITIZEN IN SERBIA HARASSED ON NATIONAL BASIS BECAUSE HE IS AMERICAN
    Hi,

    I am a mother of American citizen and I myself lived in the States for 10 years, married to US citizen and now widowed unfortunately.

    My son is harassed and beaten a few times because he is American, NATO aggressor, school didn’t do anything to protect him, it was a shame for them, so they send him to a different school, etc… And it is all in between minors who are over 15 so they can be criminally charged.
    That minor even took a kitchen knife on me.

    I reported all to the police and took my son to get medially examined, so I have that record as well.

    However, police in Serbia stated that the delinquent has over 55 criminal charges and supposedly no one can do anything to him nor send him to Juvenile detention.

    I am scared to send my son to school or to the store, he had stopped eating, growing, he is scared (but would not show) and there is no one to react.
    It seems like I have to wait for someone to kill him, so police would do maybe something.

    We went to US Embassy in Belgrade and they told us to be careful because it might not be good for us to say we are American and if we are scared to go back to the States.
    I was shocked with that statement. Maybe they wanted to pay for us to move there, didn’t understand that ridiculous statement….
    I reported this to the FBI as well and to all ministries in Serbia, social services but no one reacted.

    Do you have jurisdiction here that you can help us?
    I am proud to be American (will take oath in 3 years, but I feel in my heart I am). My father in law was in Vietnam and our cousin is in Air Force. We are proud and I don’t want to be ashamed, especially to be harassed by a minor and I can’t do anything to him.
    I pay taxes even here from Serbia, so I deserve help and support, especially when I feel my son’s life is in danger. I don’t want to go to the media (as Belgrade Embassy suggested I should so – unacceptable). That little animal need to know his place.

    I have all evidences (in Serbian) from online harassing as well, medical record, and police records (3) – and will be more than happy to deliver them to any appropriate body who will resolve this!

    We need help!

    My son name is NICO LUCA BROWN (DOB: 9.12.2002. )
    My name is Gabrijela Milikovic (Brown) (DOB 05.27.1975 )
    My deceased husband is Eric Edward Brown (DOB: 08.05.1976, DOD: 03.26.2014,

    Please help us, or at least point us in the right direction as of who can help us.

    Many thanks in advance for your time in reading this email and hopefully there will be a follow up.

    My phone number is +381616441819 and I live in Belgrade.

    I just need to know who will do and what should something tragically happen to my son? The only way we protected ourselves this summer since last incident in May is that we didn’t leave the house all summer long. Kinda crazy… freedom to the people and we were terrorized by a crazy minor!

    Name of juvenile delinquent is Miroslav Djurdjevic – very well known to the Police in Belgrade – Zemun.
    There is no money that can compensate what my son went through… I just hope not to come home and find him dead one day, or he doesn’t come home cause this one will find him and finish him.
    And for the record, I filed complaint last year as well and nothing was done. This year again.

    What to do?

    Once again, please help us!

    I do apologize for ranting like this via email, but I am just frustrated and I can’t believe that in this time such things are happening

    Regards,
    Gabrijela

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.