Kako je sveti Sergije pomogao mladom svešteniku (priča)

Kako je sveti Sergije pomogao mladom svešteniku (priča)

Pred vama je priča o jednom od najvećih ruskih svetitelja – svetom Sergiju Radonješkom. Ove godine se navršava 700 godina od rođenja ovog velikog i važnog svetitelja (često ga porede sa našim Svetim Savom – što je Sveti Sava za nas, to je Sveti Sergije za ruski narod) , tako da je ovo prigodna prilika da ga i mi pomenemo kroz priče poput ove, i njemu se pomolimo.

Prepodobni oče Sergije, moli Boga za nas.

redakcija sajta Pravoslavni roditelj

 

Rezervacija u manastirskom prenoćištu

Poslije Liturgije narod je, ne žureći, izlazio iz hrama. Toplo sunce, zlatno lišće, poseban jesenji prozračni vazduh- sve je u tom oktobarskom danu bilo praznično, kao da se i priroda raduje danu spominjanja prepodobnog Sergija Radonješkog.

Poslije objeda iguman Savatije, iako veoma umoran, dugo nije mogao otići u keliju: u trpezariji su se tiskali hodočasnici- neko je čekao blagoslov za put, neko savjet, neko je želio da čestita praznik.

-Baćuška, kada mi blagosiljate da opet dođem u manastir?

– Baćuška, mama je zvala: razbolila se- molim vas pomolite se!

– Oče Savatije, trebao bih razgovarati sa vama: imam velike probleme na poslu…

– U vezi izgradnje, baćuška, mogu li vas pitati za savjet?

I među mnogobrojnim muškim basovima i visokim ženskim glasovima- neočekivani, dječiji, zvonki glas- devetogodišnja ćerka hodočasnice u drečavo roze kapi:

–        Baćuška, a meni je prepodobni Sergije- najdraži svetac! Ja imam za njega molbe, tako, o školi, i on mi stalno pomaže! A šta vi mislite o njemu? Je li vam nekada pomagao?

Osmjehnuo se:

–        Ja prema njemu imam veliko poštovanje!

Blagoslovio je, saslušao, posavjetovao, pozdravio, oprostio se. Teško se popeo po škripućim stepenicama do kelije. Na kraju je ostao sam. Danas ga je očekivalo još mnogo posla. Trebalo je odmoriti se, prikupiti snage… Sjeo je u stari naslonjač. Da li mu je pomogao kada prepodobni Sergije?

Kroz prozor- daljina, dobro se vidi sa vrha Mitejne Gore: pokošena polja i zlatom okupana šuma, Čusovaja- hladna, jesenja, siva. Svježi, blago gorki miris opalog lišća koji dolazi kroz okno, miris dima od paljevine. Na staklu odsjaji sunčevih zraka.

Tada, skoro prije 30 godina, kroz prozor voza sijalo je isto ovakvo zubato sunce, bio je jedan od posljednjih, sunčanih, jesenjih dana, blještale su  žute, crvene, zlatne boje šuma i polja. Još se nije bio zamonašio i nije još bio iguman Savatije, već mladi, nedavno rukopoloženi sveštenik.  Polako se privikavao da bude „otac Sergej“ umjesto prosto Sergej, učio se biti pastirom.

U svojim dvadesetim osjećao se veoma odraslim. Ne samo da je hodočastio, već je prepodobnom Sergiju Radonješkom dovodio i svog mlađeg brata- petnaestogodišnjeg dječaka.

 

Za taj put blagoslov je dobio od svog duhovnog učitelja, vladike Atanasija, koji ih je očinski poljubio u glavu i ispratio s Bogom. Kupili su karte za voz, krenuli sretni, radosni. Dva brata.

Sam Sergej išao je u crkvu od djetinjstva- babuška, draga babuška, vječni joj spomen, tiha molitvenica. Naviknuvši u djetinjstvu, išao je i kasnije kao dječak, a kao mladić rano je napustio dom, postavši ipođakon kod vladike, pa đakon i u dvadesetim- sveštenik.

A brat se rodio sedam godina kasnije, i neko ga je morao naučiti ići u crkvu. I mladi baćuška osjećao je odgovornost za dječaka, da ga privuče vjeri, pokaže pravoslavne svetinje, pomoli se s njim i za njega moštima prepodobnog Sergija Radonješkog.

Mnogo je strepio, kao što strijepe ljudi, kada žele da podijele nešto sakriveno. Želio je da brat osjeti blagodat Lavre, njen duh, njenu svetost, da bi shvatio zašto je njemu tako drag, tako blizak prepodobni Sergije. Ne bi li sve prošlo bez posebnih prazničnih i hodočasničkih iskušenja, na koje je on navikao, no koje mogu biti kamen spoticanja za bracu, tako mladog i još početnika u vjeri. Da ga neko ne uvrijedi, ne pokvari praznik, da se ne nađe blizu kakve „zle“ crkvene starice ili kakvog fanatičnog revnosnika. Da nađu mjesto u prenoćištu…

Troicko-Sergijevska  Lavra dočekala ih je zvonima, čiji se zvuk prostirao nadaleko kroz prozračni oktobarski vazduh. U iščekivanju velikog praznika u manastir se sabralo mnoštvo hodočasnika i duhovnika: uvaženih protojereja i jeromonaha, krepkih igumana i starih arhimandrita.  Sva prenoćišta bila su prepuna.

Iako je sunce sijalo, hladni vjetar činio je da su ljudi drhtali od hladnoće, brzo se smrkavalo i jesenji sumrak nosio je bojazan od toga da se ostane bez krova nad glavom, bez toplog prenoćišta. Zabrinuto je pogledao na umornog dječaka i odlučno ga uzeo za ruku. Iza Trojickog sabora, u manastirskom zidu nalazilo se staro polutamno prenoćište sa uskim prozorima i prostranim mnogokrevetnim sobama.

Dežurao je tamo neki radnik i rekao je odmah:

-Izvinite, ali nema mjesta.

Pogledao je na njih pažljivo, potom je omekšao i dodao:

–        Međutim, imaju dva slobodna mjesta, ali ne mogu nikoga na njih smjestiti- rezervisana su- za sveštenika sa bratom. Ostavite ovdje stvari, idite na večeru i večernju službu, a poslije službe dođite ponovo. Doći će otac koji upravlja prenoćištem, možda nešto smisli.

Pomislio je: rezervacija je sigurno za nekog uvaženog protojereja.

Otišli su na večeru, zatim na službu, pomolili se. Vratili su se u prenoćište i našli oca koji upravlja prenoćištem. Stariji, sijedi monah pažljivo je pogledao na putnu odjeću mladog baćuške, na ogrtač, na podrasnik, koji nose mnoga duhovna lica- od poslušnika do arhijereja, i upitao:

–        Ko ste vi?

–        Sveštenik.

–        A ko je to sa vama?

–        Moj brat.

–        Pa vas i čekamo! Dođite, evo za vas dva mjesta!

Čudesno je ispalo, prenoćili su. Ujutru su išli prepodnom Sergiju- i sve je bilo, kako se može zamisliti. Pričestili su se. Duša- puna radosti! Brat sav sija.

Jedino je baćušku mučila pomisao- zauzeli su tuđe , njima nenamjenjeno mjesto. Ali niko više, nikakav uvaženi protojerej nije dolazio, niko se nije pozivao na rezervaciju u manastirskom prenoćištu, nikuda ih nisu premjestili i oni su boravili u toj čudesnoj keliji do odlaska.

Prije odlaska pošli su da se zahvale ocu koji ih je smjestio. Baćuška nije izdržao i upitao je:

–        Oče, izvinite, vi ste nas smjestili na mjesto na koje je trebao doći sveštenik s bratom. Ko je to trebao doći?

A ovaj se zagonetno osmjehnuo.

–        Pa to ste bili vi!

–        Ali kako ste vi mogli znati za nas?!

–        Ovdje je domaćin- sam prepodobni Sergije Radonješki: on je to i udesio! Nekom od otaca Lavre Gospod je javio o vašem dolasku. Meni su tako i prenijeli: Kažu, doći će dvoje, sveštenik sa bratom. Ja im kažem: A kako ću ja znati da su to baš oni. A oni mi kažu: Pitaj i saznaćeš. I tako ste vi došli!

I to je bilo, do suza dirljivo, čudo Božije, poslano za utvrđenje vjere mladog sveštenika i njegovog brata početnika u vjeri.

Prepodobni oče Sergije, moli Boga za nas!

 

Autor: Olga Rožnjova

Prevod sa ruskog: Siniša, forum Svetosavlje.org

Izvor originala: Pravoslavie.ru

 

 

 

Napišite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.